“ I, kažeš ti , u taku zemlju ni mrtav čovjek se ne može ukopati. Bogume, đa’olja je to zemlja, pas joj trag takoj “ reče đede Vuko pružajući mi cigar od albanskog duhana koji je sam smotao. “ Bernafost, reče da se zove , jeli “? nastavi. “ Nije bernafost nego permafrost đede “ , odgovorih .

PIŠE: Marijan BRAJAC

“ Voda u zemlji se ledi . Čas jače , čas slabije. Desi se tako da mrtvoga izbaci vanka. Nisam tu bio nego su mi pričali kolege “, objašnjavam ja. “ Ma , đa’oli ga tu živjeli “, zaključi đede Vuko . “A divovi žive tu , veliš”, nastavlja on opet. “ Boje se groma”, reče. “Vala da im ja tamo dođem sa onim mojim kolašem pa puknem dva puta, strva im se ne bi znalo “. Tako smo nas dva zaključili priču o Spitzbergenu. Otok sa 2000 stanovnika , par stotina kilometra daleko od sjevernog pola. Područje vječnoga leda i zime.

***
Trolovi su divovi koji žive po šumama i planinama. Opasni su za ljude . Ne boje se ničega osim groma. Troll Bjørn koji je stajao na mostu je bio dobar. Valjda se podobrio na račun čestih gromova koje je slušao u plovidbi. Na kraju se pričalo čak i da sreću nosi ako ga par puta pomiluješ kružnim pokretima oko njegovoga velikoga nosa.

***
Da li je Bjørn znao da ne smije da nas ometa , ne znam. Vraćali smo se nazad put Kotora da iskrcamo putnika koji je pretrpio srčani udar. Učinilo mi se par puta da mu je kosa zelenija nego obično. Ona njegova dva velika razmaknuta krnjava zuba, kao da su se cerila u toj kotorskoj noći omotanoj gustom kišom.

Odlična koordinacija sa lukom i vlastima pomogla nam je mnogo. I pored pljuska , mokri do kože, vezali smo se u redu. Kola hitne pomoći su na rivi . Počinje nas hvatati studen. Zadovoljni smo potpuno . Jedan život je spašen. Tu i tamo na povratku učinilo bi mi se da Bjørn zuri u mene sa laganim podrugljivim podsmijehom . Voda šljapka u cipelama.
Kiša je bila znači baš ona prava. Dok nema vode u crevljama nema ni kiše alavija.

***
Krajem toga devetoga mjeseca 1918 godine sa broda “ FORSET “ izvješeni su bili signali da na brodu ima bolesnika. U manjoj grupi putnika, mahom muškaraca bili su ljudi koji su tražili posao u rudnicima uglja. Osmero ih je bilo već mrtvo. Gripa “ španjolica “ učinila je svoje.

Problem normalnog ukopa neočekivano postao je velik. Baš tada zemlja je vraćala zemne ostatke umrlih. Praktični Norvežani riješili su to dvije godine dana kasnije. Od 1920 godine ukopi na Svalbardu, Sveljabard , kako to otegnuto Norvežani izgovaraju su postali zabranjeni. Mrtve se pokapalo samo u Norveškoj .

Longyearbyen u međuvremenenu je postao poznata specifična turistička destinacija. Zbog konstantno niskih temperature i tektonske stabilnosti podignuto je skladište za sve moguće sjemenje svih biljaka svijeta. Od malobrojnog stanovništva , četvrtina su studenti na lokalnom fakultetu. Grad, bolje reći gradić se diči i sa svojim vinskim podrumom. 20 000 boca najboljih svjetskih vina se tu nalazi.

Kuće su male, mahom drvene. Obojene živopisnim bojama da se razbije monotonija leda , snijega i polarnoga svijetla. Gdje god se kreću, stanovnici nigdje ne idu bez pušaka. Polarni medvjedi često se spuste do grada. Nije ih dozvoljeno ubiti osim u slučaju samoodbrane.

***
Drugi vijađ za Kotor pratilo nas je lijepo vrijeme. Prohladno ali suho i sunčano. Kapetan mi kaže kako je onaj putnik osim srčanog pretrpio i jedan moždani udar istovremeno. Srećom nisu bili fatalni. Pričamo malo o radnoj problematici na putničkim brodovima. Uvijek se traži nešto novo kako bi putnici imali lijepe uspomene. Putovanje brodom mnogima nosi uspomene sa nekim nimbusom romantike, avanture i uzbuđenja .

***

Isfjorden , nabijen maglom. Opet kao i maltene pred onih 100 godina. Plovi se smanjenom brzinom a razmišlja se i o zaustavljanju. U jednom momentu, zapovjednik potraži putem razglasa da na most dođe jedna žena, bilo koja, prirodna plavuša.

Ne pretjerano visoka, prijatne vanjštine predstavlja se: “ Greta Kreuzer “ . Pružajući ruku zapovjedniku , potvrđuje da je prava prirodna plavuša.

Gledajući ispred sebe, pokušavajući prijeći onaj zid tame, preko ramena, kapetan Morten joj reče , malo u šali malo ozbiljno: “ Gospođo Kreuzer. Neću provjeravati. U pitanju je nastavak putovanja koji je sada u vašim rukama. “

Jednom, dva puta, ništa. Magla se ne diže . Luka koja se ne vidi je sve bliže i bliže.
“ Gospođo brže. Previše je sporo, morate to raditi brže “. dobacuje kapetan . Staff Captain, Zamjenik kapetana prilazi. Diskretno i ozbiljno objašnjava putnici da ne radi kako treba . “Ne lijevo desno nego trebate gore dole ići rukom “, objašnjava joj .

Gospođa Kreuzer shvaća svoju ulogu ozbiljno. Žustrim brzim pokretima nastavlja sa trljanjem Bjornovoga nosa prema uputama ne videći kako žuta neonska svjetlost nadire sa mula.

Poklonjenu bocu whiskija uzela je izrazito zadovoljna. Ne može se reći da joj pogledi ostalih putnika nisu prijali. Rastjerati takvu magluštinu nije mala stvar. Ipak, nije znalada je oživjela legend. U izboru jakog vjetra i magle svaki pomorac će zabrati vjetar. Magla nosi strah i tjeskobu.

Na kraju putovanja, “ Captain’s dinner – Kapetanova večera “. Smijeh se razlomio salonom kad je objašnjena priča o rastjerivanju magle. Gospođa Kreuzer sjedi do zapovjednika. Smije se i ona. Skida sa ruke , skupu narukvicu, “ portafortuna “ , amajlija kupljena u Finskoj. Ista danas stoji Bjørnu oko lijeve ruke. Zajedno je sa amajlijom za dobru sreću koju je poklonio Dalaj Lama.

***

Jedan raspuknuti veliki šipak. Rastao je uz među na nekom docu pored puta koji je vodio iz Počitelja prema Metkoviću. Sunce je baš peklo. Ta zbijena žarko crvena zrna podsjetiše me na misli u čovjekovoj glavi.

***

Jutros i ovdje loše vrijeme. Sve sivo. Skučena vidljivost. Kao ptica u letu proleti mi kroz glavu misao na jednu knjigu. Bila je jako prodavana i popularna. Nisam je čitao. Naslov je bio “ 50 nijansi sive “. Kad pogledam u Orlovo brdo ima , ima i 550 nijansi sive. Svaka teška. Svaka gora od one druge

***

Opet pomislim na njega. Jeste kosa mu bila zaista zelenija nego inače . A ona kotorska noć tek. Pljusak je mlatio da se skoro i kamen raskvasio I omekšao. Onu noć u prilazu Longyearbyen-u troll Bjørn je znao. Gospođa Gertruda Kreuzer pak nije znala nije znala. Agent je kapetanu javio da se brod može sigurno vezati jer se vidi.

Neke stvari su ostale iste kao i onda kad je “FORSET “ dolazio. Armižadori su isto nosily puške na ramenima, onako, za svaki slučaj.

Sjećanje na to putovanje u njoj uvijek napravi kovitlac uzbudljivih uspomena. Nju ne zanima što se sve na brodu mora učiniti da se postigne dobar rezultat.

Drago mi je da poznajem čovjeka kao što je Kapetan Morten. Drago mi je da smo postali prijatelji. Vidjeli smo to kroz naše priče kako smo lustravali zahode kad smo počinjali sa plovidbom pa do današnjih dana.

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac