Jer ovo je mojih pet minuta,…

dusan vuojvic i bebek

Snovi se, definitivno, ostvaruju. To je činjenica. Zahvaljujući TO Bar i manifestaciji „Ljeto sa zvijedama“, uspio sam da intervjuišem i upoznam legendu naše rokenrol scene Željka Bebeka, čovjeka koga će rijetko ko osporiti kao najboljeg pjevača 20.vijeka. Iako fizički iscrpljen od ljetnjeg programa „Na dva mora“, te višečasovne vožnje na relaciji Bar – Budva, ipak sam uspio pomno da ispratim kompletan muzički i scenski nastup Bebeka i njegovog, nepravedno, zapostavljenog benda, ali većim dijelom koncerta kroz glavu mi je prolazio flashback kako sam , zapravo, ušao sa svega 13 godina u svijet rokenrola i tada Bijelog Dugmeta.

PIŠE: Dušan VUJOVIĆ

Naime, pošto smo morali da napustimo Peć, poslije 1999.godine i NATO bombardovanja, naša porodica se raštrkala na tri strane. Baba i djeda sa majčine strane stacionirali su se u Nikšiću kod žene koja je htjela da ih primi bez ikakve nadoknade, otac je posao mogao naći jedino u Trebinju jer je direktiva iz Beograda brani zapošljavanje raseljenih lica u druge gradove, a majka i ja smo bili u kolektivno-izbjegličkom smještaju „Fidelinka“ u Sutomoru. Sama riječ da smo bili izbjeglice, te da smo boravili u sobi 3 sa 3 kvadrata dovoljno govori o našem životu. Jedina razonoda nam je bila da dođemo do Bara, makar jednom nedjeljno.

Da izgubimo koji sat pa da se vratimo nazad. Te 2000.godine, čini mi se da je bio Mart mjesec, nekako smo došli do tranzistora koji je imao i kasetofon. Pošli smo do barske Robne kuće da uzmemo neku kasetu. U tom periodu i dalje sam bio u svijetu domaće dens muzike, koja je polako izumirala i jako sam volio Zdravka Čolića. U glavi sam imao viziju, ideju, da ako nađemo piratske kasete, moći ćemo da kupimo dvije, tri, umjesto jednog originala. Na ulasku u Robnu kuću (današnji ogromni market IDEA) iz pravca butika „Tina time“ odmah sa lijeve strane nalazio se prvi štand sa diskovima i kasetama.

Dok sam gledao dens kompilacije, mojoj majici je pažnju skrenulo Bijelo Dugme, bend za koji, tada, prvi put čujem. Toliko se obradovala što je vidjela album „Šta bi dao da si na mom mjestu“ tako da sam tu, po prvi put, želio da rizikujem jer sam po njoj vidio da je u pitanju nešto što joj, prije svega, jako znači. Ipak, imali smo još prostora u džepu za još jednu kasetu, pa sam ja insistirao da to bude takođe Bijelo Dugme i album „Bitanga i princeza“ zbog plavooke djevojke sa omota.
Već na prvo slušanje krenuo sam da se zaljubljujem u Bijelo Dugme. Ne postoji pjesma iz perioda dok je Bebek bio pjevač da je nisam zavolio. Međutim, baš su „Bitanga i princeza“ album koji i dan danas imam u kolima i odslušam sa podjednakim ushićenjem i A i B stranu ove trake. Na albumima zaključno sa 1981.godinom uvijek sam se pitao, posebno u kolektivnom smještaju, gdje sam imao vremena na pretek da maštam, razmišljam, kako čovjek izvlači one tonove!?! „Da sam da sam da sam pekar,...“ pa onda iz petnih žila zagrmi „KOJI NOĆU RAAAAA-DIIIIIII,...“. Pa onda i kod istoimene pjesme sa najdražeg mi albuma (Bitanga i princeza) ima dijelova gdje Bebek izvlači nerealne tonove („...mene trAAAAAAA-že , jutro je već,...“) i da ne nabrajam dalje, jer bi ovo preraslo u smaralačku kolumnu, a to ne želim.

Za mene je Bijelo Dugme prestalo da postoji kada je Bebek zamjenjen. Emir Kusturica je izjavio, poslije filma „Arizona dream“ da Bregović koliko je veliki muzičar, toliko je mali čovjek. Razlog je bio taj što je Bregović ukrao muziku za istoimeni film što je bila, svojevrsna, blamaža za Kusturicu. Bregović je otišao stranputicom, a Bebek je, prosto, morao da pronađe sebe u solo vodama.

Željko nikada nije kukao, nije se svađao preko medija, nije čak nijednu tešku riječ uputio , javno, na adresu Gorana Bregovića, a koliko mu je bilo teško najbolje je napisao Bora Đorđević u svojoj knjizi „Šta je pesnik hteo da kaže“ izdatoj 2011.godine. Prenosim taj dio u cjelosti:

„Posle ogromnih uspjeha dođe do sukoba na relaciji Bregović – Bebek i Goran izbaci pjevača iz grupe. Goran se, kao i uvek, snašao, ali Željko nije, jer čovek nije autor već odličan pevač. Osnovao je on grupu, snimio čak dva albuma koja su i kod publike i kod kritike prošla potpuno nezapaženo. Uđem ja tako jednog lepog dana u „Estradu“, lokal koji su držali Raka Marić i bubnjar Perica Stojanović, a koji je bio epicentar svih zbivanja na sarajevskoj muzičkoj sceni. Unutra apsolutno svi relevantni i važni muzičari, a i oni koji žele da ih vide. Kompletna, tadašnja postava Dugmeta, Zdravko Čolić, Fadil Toskić, Milić Vukašinović, Zoran Redžić, ko zna još ko, svi u živim diskusijama o muzici. Pozdravim se sa kolegama, popričam, kad vidim Bebeka sedi sam u ćošku k'o trinaesto prase, na par metara od, dojučerašnjeg ,svog benda. Priđem mu i sednem sa njim: Bora: Šta im? Kako si, legendo?

Bebek: A, dobro. Spremam novi album. Da nemaš kakvu pjesmu za mene? – vidim da mu baš i nije dobro

Bora: Ima za tebe legendo uvek! A i da nema, sad ćemo da je napravimo.

Naručimo piće, ja otvorim svoju čarobnu torbu od koje se nikad ne odvajam i izvadim dve, tri sveske. U tim sveskama beležim sve dobre ideje, ponekad cele pesme, ponekad strofe, često samo dobre rime, nema pravila.“

I tako mu Bora da dvije pjesme koje postanu nezaobilazni hitovi Bebekove, solističke karijere. „Gdje će ti duša“ i još čuvenija „Sinoć sam pola kafane popio“. I jedna i druga su svirane na koncertu u Baru u različitim intervalima veoma dobro uklopljene u repertoar između pjesama iz doba „dugmića“.

Čovjek koji je rođen 1945.godine djelovao je, na bini, makar 15 godina mlađe. U intervjuu prije početka koncerta, na pitanje o tome koja mu je pjesma, iz perioda Dugmeta, bila najzahtjevnija, Bebek mi je rekao da njemu te pjesme, tada, nisu bile problem, jer je imao, prirodno, visok glas koji je biologija i priroda, logično, vremenom „spustila“. Međutim, iako nas je razmazio svojim briljatnim glasom iz tog perioda, ništa lošija zvučao nije na sinoćnjem koncertu. Da, nije uspjevao da lansira glas u vasionu, ali jeste, garant do stratosfere. U dva sata svirke dva puta je uzeo koji gutljaj vode, bez suvišne priče, bez govorancije i ostale kupovine vremena. Npr, u tim vodama Čola sjajno pliva. On započne pjesmu, čučne bliže publici: „Zagrli me oko vrata,...“ onda stane i publika do naredne strofe vrišti, pjeva, igra. To nije bio slučaj za Željkom, naprotiv. Muški se borio i sa vrućinom i sa prezahtevnim pjesama koje tezgaroški bendovi, najčešće preskaču zbog težine da se „skinu“.

Kad smo kod bendova, ako niste bili na koncertu ne mogu Vam dočarati kakva ekipa prati Bebeka! Većina njih su rođeni (ako ne i svi) kada je Željko već napustio Dugme (namjerno izbjegavam to da ga je Goran otjerao). Svaki ton, ukras, na pjesmama bio je identičan Dugmetu. Za te visoke tonove pobrinuo se i klavijaturista čije ime nije baš svakodnevno pa nisam ni uspio da ga zapamtim. Ulijetao je,po potrebi, da pomogne svoj šefu, kolegi, a prilikom izvođenja pjesme „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“ nastaje ludilo! Čovjek je, bukvalno, došao sa druge strane klavijatura i naopački izsolirao baš kao, nekada ,Vlada Pravdić prvi klavijaturista Dugmeta. Bubnjar i gitarista, takođe, su imali svoje improvizacije, solo dionica na bubnju bila je, baš tokom ove pjesme, brutalna, kao da sam na metal koncertu, a za sve to vrijeme Željko se samo smješkao i gledao klince koji nisu bili ni u planu dok je on kovrđave, nalakirane, kose, šutirao stalak za mikrofon, a kasnije ga i bacao u vazduh.

Ipak, kao što je i u intervjuu rekao, to vrijeme bacanja mikrofona je iza njega. Prosto, Željko je sazrio i rado se sjeća tog vremena te se vrlo dobro nosi sa modernim vremenom i youtube-om, gdje je njegovu i pjesmu Crvene jabuke – Kletva za šest mjeseci pregledalo preko milion korisnika.

28.avgusta navršiće se tačno 40 godina od legendarnog koncerta „Kod hajdučke česme“ na kom je bilo 100 hiljada ljudi (od 90 do 100 hiljada, ali su statističari odlučili da zaokruže ovu brojku na šestocifrenu) tada 50minuta pjevalo sa Dugmićima, a prošlo je i 38 godina od kako je moj krivac za ljubav prema rokenrolu, moja majka, Tatjana Vujović, zadnji put bila na njihovom koncertu. Od tada , pa do danas, nije navikla da mlađa populacija stane tačno ispred Vas, ne obraćajući pažnju da li smetaju ili ne, da se , takođe, curice izljube sa apsolutnim svim znanim i neznanim ljudima, izlaktaju se, a onda, pošto se selfuju i odu dalje, pa su joj prve tri pjesme prošle u čuvanju glave više nego li u slušanju pjesama. Bogu hvala, kako ne izlazim iz teretane, „nabudžio“ sam se dovoljno da mogu da stvorim neki prostor oko sebe na barskom šetalištu, pa smo, do kraja, mogli da uživamo u pjesmama koje smo toliko puta, zajedno, slušali u gore pomenutom izbjegličkom centru. Kasnije smo se prepirali ko je najbolji bend ex yu rock scena: Bijelo Dugme ili Riblja Čorba. Naravno, argumentovano, ljubomorno i tvrdoglavo dan danas tvrdim da je Čorba najbolja (pogledajte samo koliki je broj hitova, a koliko izdatih albuma) dok je, ruku na srce, Bijelo Dugme najpopularniji bend.

Da se osvrnem i na sedmu silu, novinare, koji su intervjuisali Željka prije koncerta. Prvo: veliko hvala Bilji Boljanović, Nemanji Jankoviću, Saški Masoničić na profesionalnom ponašanju u ne baš idealnoj atmosferi za intervju. Takođe, hvala i Deju Seniću za materijal, pošto TV Budva nije u stanju da pošalje kamermana do Bara, pa se ja, nesretnom, Deju navrzmem kao parazit, a kultura Deju ne dozvoljava da me otera u tri lijepe,....! Međutim, preko reda, nekulturno, džukački, ulete „kolega“ iz Srbije (nemam pojma koji medij, ali nešto nalik „Kuriru“, „Telegrafu“ i ostalima) ulete kako reče „kratko, par pitanja“ na 15min do početka koncerta. Deset minuta je „kolega“ guslao i guslao dok sam ja, pored, sa Saškom čekao da dođemo na red. Nervoza mi je kulminirala i od, već spomenute teretane, testosteron mi proradi kada čuh pitanje sa kime bi snimio duet: Joksimovićem, Cecom, Mirom Škorić. Spomenu, Željko, svoj duet sa Mirom (koji mu, inače, ništa trebao nije), te jako lijepu saranju sa dotičnom. Međutim, „kolegu“ ne odustaje: „A srpska majka Ceca?“, e, tu već testosteron čini svoje! Neprofesionalno, vulgarno, sam se ponio, ali, pravo da Vam ne kažem ne žalim! Prekinuh razgovor, svojim dranjem, dok „kolega“ uz izvinjenje ubaci i samo: „A šta ću kad se čovek raspričao“!?!? Želio sam da udjelim još par riječi „uvaženom“ kolegi, no se u vidu Lastinog repa izgubio dok sam završio intervju. Još jednom, uvažene kolege koje sam spomenuo, hvala Vam na profesionalnom i normalnom ponašanju i ne zaboravite da narednog gosta, obavezno, pitate da li bi snimio duet sa sprskom majkom Cecom, ako bi zašto bi i ako ne bi zašto ne bi.

Željko Bebek gazi kroz osmu deceniju života, septembra izdaje novi album, a i u godinama koje dolaze još će novih generacija slušati „Bijelo Dugme, pjesme ljubavne“, kako glasi i stih njegove numere „Ko je mene prokleo“, kako u Baru tako i u ostalim gradovima bivše republike.

{galerija}obale/2017/7/bebek{/galerija}

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

stara carsija

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar