labud n loncar

"Što je čovjek, a mora biti čovjek?" (P. P. Njegoš)

Piše: Labud N. Lončar

Te noći na granici Crne Gore i Srbije, sjedeći i čekajući u kolima sa kumom Mladenom Šćepanovićem svakakve misli prolazile su mi kroz glavu...

Šta je granica? Ko nam postavlja granice? Dokle će nam postavljati granice? I nijesam mogao a da se sjetim pjesme mog prijatelja Beća, iz Podgorice –„Lasta bez pasoša”... i baš ti pasoši i mjere koje nam je postavio NKT a zbog kovid virusa su me jele i nijesu mi dale mira. Je li bilo potrebno šest mjeseci da nam neko dozvoli da nam djeca ili unučad dođu u goste ili na letovanje kod roditelja ili baba i djedova?... nema porodice u CG koja nema dijete ili unuče van CG, u jednoj od bivših SFRJ republika. A najviše u Srbiji. Ne mogu da ne zaključim da je ta mjera prije svega bila politička. Ako su turisti iz BiH i Hrvatske mogli nesmetano dolaziti u CG zašto nam bar djeca ili unučad nijesu mogla doći u goste, na ljetovanje... mnogima je to zadovoljstvo uskraćeno a nije moralo... bilo kako bilo... evo nas u autu i čekamo na pustom graničnon prelazu... i ponovo misli iz starih vojničkih dana: ko čuva granicu? Strah!!! A nečiji bolesni strah od granice sa Srbijom koštao nas je smijeha i zagrljaja najrođenijih, kao i prijatelja.
Iz tog razmišljanja me je prenuo radosni uzvik, skoro vrisak – Dedaaa!!!

Dvije nasmijane djevojčice, veselih očiju trčale su mi u susret i zagrljaj preko puste granice. Poljupci, suze... čuđenje koliko su porasle... ne mogu Skype, Viber i WhatsApp zamijeniti zagrljaj!

Ono što mi najviše smeta su riječi pojedinih ludih političarčića da nijesu morali ni sada da dozvole da se „otvore” granice ili riječu da će zatvorit granice posle izbora... A prođe sve. I izbori.
Ludilu nikad kraja! Ono što sigurno znam je to da one koji su donijeli te mjere niko nije tako jako i dugo ljubio i grlio kao što su mene, niti će oni ikada ljubiti svoje potomke kao ja. To im, valjda, nije u krvi.

*

Preventiva je u sadašnjem vremenu postala paranoični strah koji nekako svim državama svijeta tj. njihovim vlastima (vladama) odgovara na ovaj ili onaj način da „opamećuju“ svoje građane i ostaju na vlasti. Mene najviše buni činjenica da na pakovanjima maski koje moramo nositi jasno piše da obe nijesu sterilne, da ne štite od nijednog virusa i da ne štite od virusa covid – 19... zašto ih onda nosimo? Mala djeca su nam najvažnija. Kako njih zaštiti? Virus je promijenuo sve ili će promijeniti... uskoro nam neće trebati škole.

Ni biblioteke. Ni bioskopi. Ni restorani. Stvara se neki novi virtualni svijet i nijesam suguran ni dali ćemo mi biti potrebni tom i takvom svijetu.Uništeno je i zadnje ljudsko dostojanstvo. A to je Smrt! Umrli je liješen zadnjeg ispraćaja i sahrane uz prisustvo svojih najbližih, rodbine i prijatelja. Znam slučajeve gdje je famoznim mjerama (a i granicom) uskraćeno djeci da dođu na sahranu roditelja. Brata... Sahranjujemo se maltene kradom, stidno... čitulje se objavljuju sutradan kao kasna vijest o tornadu u Americi a ne smrti najbližih.

Mnogi dobri ljudi su umrli. Rodbina, prijatelji, komšije... Meni su umrli mnogi dobri prijatelji i rodbina. Stric Josif, komšija Jože. Onaj Jože koga svi u Baru pamte po šetnji sa svojim vjernim psom Flikom. Dobar prijatelj i komšija. Ne može se o prijatelju i komšiji reći sa malo riječi. Ostajem mu dužan neko detaljnije sjećanje. Mnogi pjesnici pođoše bez dostojanstvenog ispraćaja. Prije neki dan umrije od opake bolesti i naš prijatelj Slobodan Vučinić. Uopšte, ovakvim mjerama kao da je postojala potreba da se to zadnje ljudsko dostojanstvo - pravo na smrt i dostojanstven ispraćan ponizi ili pogazi. Sjećam se kako je moj pokojni otac Novica išao na sahrane širom bivše Juge. Od Zagreba preko Sarajeva, Peći, Kumanova, Skoplja. Sramota je bilo ne stići a kamoli ne otići na sahranu prijatelja. Danas se telefonom izjavljuju saučešća. „Saučešće se prima putem telefona na broj“... Zahvaljujući mjerama NKT. Neću dalje... i kad smo već kod te teme... gledam neki dan TV i ne mogu da ne primijetim.

U Americi, na sahranama svi dolaze u crnim odijelima i sa kravatom. Kod nas se ide u šorcevima, crvenim košuljama, bermudama, minićima, dubokim dekolteima i bretelama... u Americi, kojoj se mnogi dive, porodično se, obavezno, ide nedeljom u crkvu. Kod nas se Crkve osuđuju i ko god pođe u crkvu proglašava za četnika! U Americi se predsjednici i svi zvaničnici zaklinju na Bibliju, a kod nas?... neću dalje!

Jesu li ovo stvarno sudnji dani ili je vrijeme da se jednom za svagda kaže: ne!? I nešto promijeni?

*

Sve ove mjere zaštite i preventive odrazile su se i na kulturu. Vrijeme će pokazati kako, jer je ono najbolji sudija. Otkazane su sve važne manifestacije, ili se prilagođavaju i improvizuju. Mnoge se dobre stvari improvizacijom i poboljšavaju. Otkazuje se i sajam knjiga. Olimpijade. Festivali. Otkaza se i Barski ljetopis pa se ipak održa. A o tom potom.

Onlajn dešavanja i promocije su dobile na značaju. A rodio se i jedan novi fenomen koji se zove „Uživo“! Te tako putem društvenih mreža pored kulturnih predstava, litija i slično odgledasmo i svrgavanje vlasti u Budvi. Brutalno ubistvo crnca u Americi od strane policije a onda i u domaćem izdanju gledasmo kako pripadnici domaće policije surovo tuku svoj narod, nepotrebno, neljudski. Ne mogu zaboraviti snimak iz Budve kad policajac pretrčava sigurno preko trista metara a zatim nogama tj. Čizmom udara i gazi čovjeka na zemlji. Onog koji je podigao ruke da dokaže da je bezopasan.

Nadam se su takve scene ružna prošlost Crne Gore. A fenomen ostade. I treba da traje. Jer zahvaljujući njemu mogli smo da gledamo uživo mnoga dešavanja i da ih usporedimo sa smiješnim izvještavanjima državne televizije. Pouka!-Svi vi koji uživo izveštavate provjerite i napunite dobro baterije i doplatite internet.

*

Da se vratimo kulturi... skoro mi jedan radnik iz Kulture poče objašnjavati da ja ne razumijem šta je to kultura i da nije lako ući u objekte kulture! Objekti kulture su svetinja!... Znam druže, zato u njima držite četiri picerije! Reprezentativni i rezidencijalni objekti su picerije! I ne zamjeram ja, daleko bilo, bilo šta onima koji drže te objekte! Ljudi su uložili novac i treba ih pustiti da rade i zarade. Gdje ste u toj priči vi koji sebe smatrate perjanicama kulture? A još kad mi spomenu pokojnog pjesnika i stvaraoca iz Bara kako je objavio skoro sto knjiga ali eto... šta sad? Druže, treba da ustaneš kad mu ime spominješ.

Ti koji se javno hvališ da u čitavoj srednjoj školi knjige nijesi pročitao! I tako...

*

Od početka godine do sada udruženje „Nekazano“ je objavilo trinaest naslova. Od toga devet knjiga poezije, dva časopisa i dva romana. Roman našeg Vukosava Delibašića ušao je u ozbiljno razmatranje za NIN-ovu nagradu. Za svjetski dan knjige u martu, u jeku epidemije iz štamparije nam je isporučen časopis Nekazano br.5, posvećen našoj sugrašanki Nedeljki – Cici Pavlović. Zbog mjera NKT promociju nijesmo mogli održati i tako joj se odužili za njen doprinos gradu Baru već smo to uradili onlajn što su svi naši portali i ispratili.

Kad smo već kod promocija da kažem da smo u ozbiljnom zaostatku jer smo dužni jedno šesnaest promocija autorima i udruženju jer ihnijesmo mogli održati zbog epidemije. Pored ovih objavljenih u pripremi su nam i tri knjige poezije i časopis posvećen našem pokojnom sugrađaninu Raku Nikčeviću. Da ga ne zaboravimo! I njega i sve one druge kojima se sprdaju „kulturni“ poslanici našeg grada. Nadam se da će takvi radnici kulture(koji nijesu svi takvi ali ih drugi posmatraju kroz ove prve) shvatiti da nijesu nezamjenjivi i da je naš grad pun mladih i sposobnih ljudi i da je vrijeme da oni dođu do izražaja.

Dugogodišnja plandovanja na tuđim lovorikama su, nadam se, prošla. Lako je sa punom kasom gazdovati i plaćati. Stvorite nešto bez ičije pomoći i bez para! Normalno da je teško... Mi smo stvorili! Ponosimo se na to! I naš veliki ovogodišnji uspjeh je uspjeh naših srednjoškolki koje su svoje pjesme objavile u zajedničkoj zbirci ljubavne poezije „Pjesnik – Svetionik 3“. To su Andrea Marković, Anđela Bujić i Dragana Stijović. U toj zbirci njihove pjesme su se ravnopravno našle zajedno sa već afirmisanim stvarocima iz petnaest zemalja svijeta. Među njima je i ovogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu Horhe Husto Padron, čuveni španski pjesnik, kao i Ranko Radović najnagrađivaniji pjesnik s naših prostora koji živi u Kanadi a koji ima stan u Baru i svako ljeto provede u našem gradu.

Samo još da dodam da nijesmo odustali od Festivala ljubavne poezije „Pjesnik -Svetionik“ – samo smo ga odložili.

*

I tako, u martu smo objavili i jedan roman, jednog autora koji prvi put objavljuje. Javio nam se kada su ga svi drugi odbili. Besplatno smo mu uradili prelom, donijeli odlično grafičko rešenje korica. Platili cip i bar kod. Predali u štampu i za četiri dana isporučili tom, jednom, autoru, na vrata stana.

Besplatno.

A onda je „simbolično“ došla epidemija. Zahvaljujem se javno u ime udruženja „Nekazano“ gospodinu Radomiru – Cakanu Novakoviću. Da nije bilo njega ovaj roman, jednog autora, nikada nebi ugledao svijetlost dana. Gospodin Novaković je platio kompletno štampanje romana. Zašto mu se zahvaljujem ja? Javno? Pa, ako taj jedan autor ne pokazuje zahvalnost prema izdavaču(zbog brzine štampe, besplatno urađenog preloma i korica) – morao bi bar prema onom koji je dao svoj novac i tako finansirao njegovo prvo „spisateljsko čedo“.

Za čuđenje je i činjenica da jedna afirmisana manifestacija(koja više nije Barska) preuzima na sebe prvu promociju, jednog, romana bez znanja izdavača.

A znamo se nijesmo preko svijeta. Bilo kako bilo mi nastavljamo činiti dobro a dobru se i dalje nadamo. Ne mogu da se ne sjetim odgovora selektora književnih radova za Barski ljetopis pred čitavom publikom ispred Dvorca kralja Nikole, prošle godine, na moje pitanje dali smatara da su Barski stvaraoci dovoljno zastupljeni na ljetopisu.

Reče mi da „oni“ cijene naš rad ali oni traže kvalitetne stvaraoce i djela, i zato ih dovode sa strane. Sic!!! Koliko sam shvatio u Baru nema kvalitetnih stvaraoca??? Lapsus mozgus..Opet, ne mogu da prećutim činjenicu da je Ljetopis do sada promovisao dvije knjige iz našeg izdavaštva! Jednu knjigu poezije i „jedan“ roman. A nekoliko autora kojima smo objavljivali radove u našim zajedničkim izdanjima i časopisima. I još će! Iz jednostavnog razloga što se oni mogu pretvarati da nas ne vide ali mi smo tu i oni to dobro znaju. I ne samo oni – svi znaju. Da se nebi loše protumačilo... sa čovjekom koji mi je tada odgovorio i koji je izabrao da „jedan“ roman bude na ljetopisu nemam nijedne “grke“ riječi. Naprotiv ali neke stvari ne mogu prećutati a sve za rad našeg udruženja. Što ne mogu reći za jednog autora, jednog romana...

*

Neki ljudi jednostavno ne shvataju da je i pad – let! Ali postoji više vrsta padova. Ljudski pad je najgori i to već nije let - to je srozavanje! I tu nema pomoći. Samo se treba odmaknuti od takvog...

*

Zahvaljujući Ljetopisu postadosmo članovi jedne velike porodice - Porodice Kremenko ili The Flintstones.

Eto, neko se sjetio pa smo zahvaljujući tri teretna kontejnera i jednog projektora gledali i uživali kao Ameri prije sto godina. Auto biskopi koji su mislim prestali sa radom širom Amerike prije četrdesetak godina kod nas su došli ovog ljeta. I to rekao bih zapaženo. Za pohvalu je sve što je smišljeno za narod pa makar i prevaziđeno – ako nije do sada probano. Gledao sam sa strane i pokušavao da shvatim...

Ko je Fred a ko Barni? Vilma? Beti? Glava me zabolje...

Kako došao auto – bioskop, tako je i otišao!