Kad je zima i u Spič je zima

brccani

Napisano spičanskim dijalektom.

O njozi ništa ne znamo. Ne znamo ime njezino, niti ocu vo, ni materi. Ali njezine riječi se i dan danas kroz cijeli Spič spominju. Ona beše prva Brvačanka koja se udade na svoju volju.

Brvačani kaji da oćahu da se to svekoliko što prije i za vazda zaboraji, ele su i o udaji i o ženidbi u staro brijeme odlučivali roditelji. Nije se u to doba ljubavilo. Mlodizi se nijesu ništa ni pitali. I za momka i za djevojku se dobro gledalo ko je, što je, iz česove je familje. Kako nene! Ada svako je gledao, da mu u kuću česova promenja ne dodje. Bože ti pomozi! Pa ga posjije treba trpjet doklen si živa.

Naročito djevojke nijesu mlogo ni odile kroz narod, a ako ge i podju, to je bilo sa kakvom tetkom ali strinom. To ki se gledalo jesu li se nasmijale ali beku ozbilne, gledaku li pred sobom ali ma-šaku put koga ždroke. Svaki oćaše poštenu djevojku, vrijednu i dobru domaćicu. Manje se gle-dalo je li lijepa. Od ljepote čeka glava zaboli. Ma se gledalo je li „Nesta kako kolo“ zdrava, jaka i crvena u obraze. A ako je, ne dani Bože, progovorična to se skrijalo koliko gođ se moglo. „Mojizi, usta ima a jezika nema“, faljahu je tetke. Pa poslijeda, kad se udane, neka se tamo oni š njom randjaju.

Možebiti da ko koga zagledao na rep od oka, ali da djevojka piždri u momka ali da se s njim šadrkaje, toga rezila vala nije bilo. Ne dani Bože! Ni udate žene nijesu odile mužovima šoto braćo, a nene djevojke. Ono, bilo je da njetko njekoju djevojku begeniše ali da maši oko. Ma su tedara te rabote obavljale stare, mudre žene iz komšiluka, babe, tetke i strine. Tamo, da se ti mlodizi uzimlju i da se opraja rabota.

Ako muški i nije bio česovi vidjevni, ma i ako beše česovo preguzbalo, njemu se nije mlogo gledalo. Svakojeme lambru se nađe djevojka, ele one nijesu birale. Od njik se čekaše da po-korno i smjerno prihvate život koji im je predodređen. Lele tozi koja počne da izbiruje i koja ne sluša što vo se doma zbori. Zboraku stare žene: „Bira, bira, pa izbira krivoguza Janka.“ A pjesma „Sadi Mare fisligena“ kažuje kako prođe ona koja nece da sluša. Oh, to je strašna pjesma s nesretnijom krajom, u kojoj se mlodi životić ne žali nego kune: „Svaka tako opravljala, koja ma-jku ne slušala“.

Ali ona, djevojka iz kuće Usanoca, beše se zagledala se u jednoga momčića iz Sozine. To beše nečuveno! Usanoći muče, ijedak svakoji kaji đao na zoru, zmija bi se od njik otrovala. Ne zbore nikome ništa. Ele se bome nijesu djevojke sa primorja udavale tamouzgora. To „Preko vara“ se rijetko i izgovaralo. Samo bi se oči prevrnule na gore i glavom bi se manulo u pravcu sjevera. A ona, ne oćase da čuje ni za kojega drugoga. Ne davaše se razlogu. Zaldo svikolici surgum na nju. Zaldo provaku na lijepe. Ona ne abadavaše. Ič- kasavet! Nene, nego onako kako će ona! Zaborajila je što djevojki priliči, zaborajila je svekoliko, i ono što se među djevojke u Spič zborilo: „Bolji mi je najgrđi Primorac, nego najbolji Crnogorac!“

Dati mu se nije obetala! To ne znovasmo. Nego riva glas u Brcu, da će njegovizi doć´ da je traže. I ne stade mlogo, kali u oni dan - eo ki. Nju po običaju strapacaše u stranj da je ko ne vidi. Nema što djevojka među ljuđe da sjedi. Tu su otac i dando, tu su braća i najuža rodbina. Ma ona ne sjedjaše u stranj s mirom, nego dade uvo i sve ušaše odozdola što se u kužinu zbori. Ne uteče vo nijedna riječ.
“Mojizi, fala vi na čast koju ste ni učinjeli” započe otac vo. „Da Bog da jaki, da vi sve sretno i berićetno u kuću bude. Da vi Bog dane zdravlja i svakojega napredka, ponajprije slogu i mir u kuću. Da vi dane nestu kakvu vaš pošteni dom zaslužuje, da vi djecu rađa i podiže a stare da gleda. Kako da vi reknem, naša djevojka je dobra, grevota je rijet. Nego ni je ona od malena doboljetna i djelozna, ona ni je kaji cingurić. Nemojte mislit da imamo nešto nešto protiv, ni da´ Bog! Nego volimo pošteno da vi reknemo, onako kako jest, altroke bojimo se oce li bit za vašu kuću.“

„Mojizi“ prozbori vo mati, da prepomogne: „Tamo ge vi su velike zime i snjegovi. A ona je zimo-morna i nije na to naučena. Ne trpi zimu nikako”.

Ču ona ge vo se kroji dolamica, mimo njezine volje! Vidije da za njezinu želju otac i mati - nićuš. Duri u onu tmicu, kaji da je česova stvar. Ufati je srce, dofati tedara jedan dajak i cuknu odozdo š njim tri puta u šticu od poda: “Dap! Dap! Dap!”  Pa viknu koliko je grlo nosilo: „Kad je zima i u Spič je zima!“

Onizi gore, za sofrom ostadoše inpjantoni. Čuše oni glas, promukli, namučeni ali istom beše u njem nekakva jakota i odlučnost da se ne popušti. Mati je poznade. Odakle njozi tolika kuraž? Da ona dišpet čini! Ocu i materi pest u turin! „Leleee, ako se ovo pročuje po selu“ promisliše Usanoći. Ko će ti znat´ što mišljaku onizi drugizi? Teke vo se otac brzo razabra pa veselo objavi:
“E kad je tako, mojizi, neka vi je nesta sa srećom!“

Izvor: Zupci times /Milica Kovačević

Na naslovnoj fotografiji su:
Matinica (Milica Iva Vicka), Matija, Jozica, Pešo, Stana Iva Vicka, Jozo Ulniković (Malisor) - svekar ove gore sto stoji.
A to je Mila Nikole Iva, ovaj što je podigao nogu je Dando Mitar. Djevojčica je jedna od kćerki tetke Anice. Mozda Ljilja.
Snimljeno na Mitrovdan u Brci 1962. godine

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

stara carsija

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar