Dušan 5 Copy

Dvije asocijacije mi projure kroz glavu kada je u pitanju moja prva, autorska, sportska televizijska emisija „Sve o sportu – CEROVO“. Prva je ta da nikada nisam prežalio ovaj naziv, a druga da ni 200. istih ne bi bilo bez generalnog sponzora kompanije CEROVO koja podržava ovaj projekat od 171. emisije.

PIŠE: Dušan VUJOVIĆ

Rad na sportskim emisijama krenuo je slučajno, preko Radio Bara. Naime, kultna emisija „Zicer“ na Radio Baru ide skoro dvije decenije (ne zna se baš precizno, tačno, kada je krenula), a već 12 godina vodi je kolega Nemanja Janković. „Zicer“ je išao subotom od 16h do 19h, kasnije ga je Nemanja prebacio u petak od 13h, ali često je isticao da je emisija toliko slušana i popularna da je nikome ne bi dao da radi bez da je „stani – pani“. 2006. godine, došlo je do “stani-pani” situacije, Nemanja me nazvao i zamolio da umjesto njega odradim emisiju. Nestvarno mi je djelovalo to da dobijam tako jaku, veliku, emisiju, pa sam skoro godinu dana svaku najavu ispisivao i sa njima počinjao emisiju. Kako sam se „izbirikao“ Nemanja mi je često prepuštao rad „Zicera“ jer je subotom, od 19h išla i moja muzička emisija „No comment“ , pa bi ih „vezao“ jednu za drugom.
Prelazak na Koronu, takođe, nije nagovještavao da ću upasti u sportski dio programa. Doduše, Radio Korona (televizija još nije bila otvorena) je tada imala emisiju SOS subotom i nedjeljom od 15 h do 21h. SOS je bio izuzetno slušan, jer se iz minuta u minut javljala svaka promjena fudbalskog rezultata od Engleske do Premijer lige Gvineje Bisao. Maja i Ćoske su najduže radili tu emisiju, a upravo je Ćoske pričao koliku su muku imali prije pojave internet stranica kao što su flashscore i livescore, te su trčali sa rezultatima ručno ispisanim, više puta, niz hodnik do TV-a tj teleteksta, pa natrag u studio. Zato je Ćoske i imao tenisku, vitku, građu iako je jeo po dva bureka za doručak. Moja opsesija sportom je uvijek bila preočigledna te je Dragan Despotović odlučio da ja radim „vanredni“ radijski SOS utorkom, srijedom i četvrtkom od 21h do 23h.

To je bio divan period! Radio sam kao „one man show“ tj. u isto vrijeme sam bio i tonac i voditelj. Nikoga, naravno, po firmi bilo nije, a i blokovi reklama, poslije 20h, bili su znatno „tanji“ nego li u popodnevnim terminima pa sam radio ono što najviše volim: gledao utakmice, pratio mečeve na televiziji i puštao muziku. Kasnije sam preuzeo subotnji i nedjeljni SOS pa mi je ostala ta prokleta navika da vikendom, prosto, moram da radim.

Nikada mi nije bilo jasno, a ni Dragan se ne sjeća, ko je plagirao ime sportske TV stanice iz Beograda i tako nazvao ovu, prvo radijsku, emisiju? To mi i dan danas smeta i više puta sam razmišljao da promjenim ime, ali onda mi to nije to. Tu bi se prekinuo kontinuitet, makar u mojoj glavi.
Odakle SOS na televizijskom programu?

Početkom 2010. TV Corona je promjenila svoj programski sadržaj. Nije bilo više 40 zapošljenih koji bi mogli da iznesu, na onakav način, emisije „Moj grad Bar“ i „Jutarnji program“, pa su počeli da se rade drugačiji tipovi emisija („Corona caffe“, „Corona karaoke“, itd). Dragan mi je predložio jednu ideju koja je, djelovala, sjajno. Da SOS ide u istim terminima, na radiju, subotom i nedjeljom od 15h do 21h, ali da u terminu od 17h do 19h on bude i na TV-u. Dakle, televizijska emisija koja se emituje i na radiju, tj. emituje se audio zvuk. Krenuli smo 04.09.2010.godine. Noć prije „razbio“ sam glavu kakvu najavu da sklopim, da bi to na kraju zvučalu: „Sportski pozdrav iz studija televizije Corona svima Vama koji nas gledate u Baru (tada se Corona vidjela samo u Baru) i svima koji slušate program Radio Corone. Dobro došli u prvu emisiju „Sve o sportu“ i od danas započinjemo priču koja će, nadam se, jako dugo trajati“.

YouTube kanal tada je bio jako siromošan i muzičkim, a kamoli sportskim sadržajem, pa smo se, na različite načine , dovijali i dogovarali kako da spremimo emisiju u trajanju od dva sata!! Prvi gost bio je tadašnji košarkaš Mornara, Đorđe Gagić, kasnije igrač Partizana, reprezentativac Srbije (danas se dovodi u vezu sa dolaskom u Crvenu Zvezdu), a u drugoj, dan kasnije, i trener Mornara, Đorđije Pavićević. Tog Septembra u toku je bilo Svjetsko prvenstvo za košarkaše u Turskoj, pa smo iz emisije u emisiju govorili i analizirali meč po meč.

Brzo je uslijedilo i odvajanje radijske i televizijske emisije, jer onaj što je slušao SOS putem radija garant se čudu nije mogao načuditi kada čuje: „Obratite pažnju kako je Havijer Zaneti sjajan posao odradio prvo ispred svog šesnaesterca, a zatim i uputio kvalitetnu dugu loptu, koju, i sami vidite, kako je prihvatio Dijego Milito“, ili pak: „....e sada, pogledajte, Teodosić izvlači Garbahosu, koji očekuje prodor u reket, a Miloš uzima šut sa 9 metara i to zaista vrijedi vidjeti više puta“. Zamišljam lice nekog putnika, smorenog, koji npr prolazi dolinom Zete i u nevjerici gleda lijevo, desno, pa u radio... platio bih za jedan takav snimak. Ukinuli smo radijsku emisiju, da bi se posvetili televizijskoj.

Cijela prva sezona išla je vikendom, subota, nedjelja od 17h i propustili smo mnogo dobrih utakmica, teniskih mečeva i ostalih događaja, pa smo htjeli da promjenimo termin za drugu sezonu. Druga sezona je bila u noćnom terminu od 22:30h do 00:00h. Prvi realizator, Milan, nije želio taj termin, nije mu zbog privatnih obaveza odgovaralo da radi u toj satnici, te je uskočila Jelena Stanković, itekako draga osoba koja je i vrsni poznavalac muzike koju prezentujemo kroz emisiju. Kroz tu drugu sezonu proširili smo se na cijelu teritoriju Crne Gore zahvaljujući EXTRA TV-u, a imali smo i prvu jubilarnu emisiju – stotu! Jelena je htjela da me iznenadi pa je napravila „sportsku“ tortu što će, kasnije, postati nezaobilazna tradicija.

Kako je vrijeme prolazilo sve je postajalo teže raditi emisiju, prije svega zbog tehničkih, a onda i novčanih nedostataka. Prvo i osnovno, godinama je račun televizije Corona blokiran, pa, logično, plate nismo dobijali. Zahvaljujući dobroj volji i teniskom poznanstvu, pitao sam Gorana Đurovića da njegova firma bude generalni sponzor emisije. To sponzorstvo krenulo je od 171. emisije i traje i dalje bez, ali baš nikakvih problema. Prosto, ne postoje riječi da iskažem zahvalnost Goranu i njegovoj kompaniji što je, prije svega, te 2012. godine, prihvatio moju ponudu i što je uvijek davao iskrene komplimente na račun iste emisije. VELIKO HVALA!!!!!

Ekipa je bila sve manja i manja, pa su nam i sitni problemi postajali krupni. Mimo tog voditeljskog, novinarskog dijela, savladao sam i video montažu u dovoljnoj mjeri da mogu biti od koristi, dok je Dragan bio zadužen za „čačkanje“ Njuteka, Erboksa i ostalih programa. Milan Bulatović, takođe, muku je mučio da našteluje kamere, virtualni studio, a da ne izgledam kao ona zelena, zla, kornjačica iz Super Maria.

Koliko god problema, tehničkih, finansijskih imali, atmosfera je bila od prve do 500. emisije fantastična! U to svoje „ludilo“ koje imam uoči emisije (neki vid oslobađanja stresa, da bih bio smiren za rad pa pjevam raznorazne narodnjake) vremenom je i Dragan upao, pa je i sam kreirao mnoge fore i priče koje sam zapisao.

Sa sobom, uvijek, vučem neke sveske, legendarne teftere u kojima zapisujem sadržaj emisije, broj pristiglih poruka, pjesme koje smo puštali, rubrike, ali i događaje, najčešće, komične. Kad god sam uzeo da čitam, hronološki, neki od teftera iznova i iznova bih se smijao kao da sam, ponovo, prošao sve to. Često sam želio da selektiram sve događaje, da napravim TOP 10 ili pak TOP 20, ali kakvi! Nema šanse! Pa, objektivno, može se napraviti TOP 50, ali i tu je pitanje koji događaj staviti na koje mjesto. Ovo su neki koje sam izdvojio za čitaoce „Jedra“, s obzirom da ima dosta ljudi koji čitaju ova moja trabunjanja (Anto kaže da vas ima uvijek preko 4000), pa sam se potrudio da priču prilagodim svima koji i ne znaju aktere i radnike Corone.

Priča 1 – Poplava u Ulcinj, svi

Ovo je era „SOS“-a i na radiju i na TV-u. Kratko je Corona, možda godinu dana, imala frekvenciju za Ulcinj. Nije bilo isplativo, finansijski, ali sam ja cvjetao od obožavalaca i slušalaca! Bio je običaj da se prije svake objave novog rezultata pusti kratak džingl, sa propratnim efektima, S O S! Novembar, 2011. kiša pada ko zna koji dan zaredom, rijeke teku ulicama, po Ulcinju odroni, a po fudbalskim terenima pljušte golovi. Često je, dakle, išao džingl i stiže , u to, poruka: „POPLAVA U ULCINJ SVI SOS ULCINJ POPLAVA SVI“

Priča 2 – Ko sam ja?

Sastavni dio emisije je i nagradna igra. Od prve emije uz nas je kladionica „LOB“ koja daje tikete, a poslije emisije kolega realizator zove da uzme podatke.
Milan: „Halo, dobar dan, ovdje Milan sa RTV Corona, Vi ste osvojili tiket u vrijednosti od 2 eura pa mi treba Vaše ime i prezime?“
Gledalac: „Auh, brate, pojma ti nemam, zaspa' sam bio zovi me poslije“

Priča 3 – Skener

Po prirodi nisam paničar, ali ako sam navikao da je Dragan tu, u kancelariji, svakog petka i ponedjeljka od 15h , a zatim, jednog dana ga nema, naravno da ću se zapitati šta nije u redu. Milan je realizator koji je uz SOS bio do 2016. godine, odradivši 325 emisija. Međutim, kada se pojavi neka žena u njegovom životu, ja znam da će mu koncentracija biti ispod nule. Mart, 2016. oko 15h dolazim u Koronu, Dragana nema. Sjednem, nasložim sve što treba, prođe 20min, Dragana i dalje, nema. Već mi nije svejedno.

Ja: „Milane, gdje je Dragan?“

Milan: (kao da sam ga probudio iz nekog polusna): „A! Ma, pošao je da kupi skener, reče brzo će doć“

Mislim se u sebi šta će mu skener, no ajd'. Možda mu je to neka skrivena, dugogodišnja, želja. Pet minuta kasnije zvoni mi telefon, Dragan zove.
Ja: „Bogami, već sam počeo da se brinem gdje si i da li da minutom ćutnje počnem emisiju“ (crni humor)
Dragan: „A zaglavismo se u bolnici , ogromna gužva, a ja dovedoh majku na rengen“

Moj smjeh se čuo do prizemlja, ali još jači efekat je cijela priča dobila kada se Dragan, malo prije početka emisije, pojavio, a Milan ga upitao: „E, jeste li kupili skener?“

Priča 4 – Do Prištine preko Beograda

Oni koji ne znaju da pojasnim i približim da je Milan osoba koju koncentracija u nekim momentima ne drži najbolje. Najgore je kada se neke žene pojave, a opet s' druge strane, ako se očekuje premijera neke serije ili igrice onda, takođe, samo fizički tu.

Ritual je da prije emisije uvijek popijemo popodnevnu kafu na stočiću ispred prostorija u hodniku. Pripremali smo se da idemo u Prištinu na prvi meč finala Balkanske lige između Sigala i Mornara, aprila, 2016.godine. Dragan mi objašnjava kako je put odličan, a Milan u svom svijetu ni ne prati tok priče.
Dragan: „Vidjećeš i sam, to je autoput, dakle ja mislim maksimum ćete putovati četiri i po sata“

Milan: (buđenje!) „Nemoguće!! Nema šanse!!“

Dragan: „?????? Autoput Milane,....“

Milan: „Kako??? Trika nema!“

Dragan: (potpuno zbunjeno gleda Milana) „Milane, znam, Peđa ide svojim kolima, on mi priča“

Milan: „A kako može bit' do Prištine četiri sata, kada do Beograda ima osam sati?“

Ima još mnogo priča, sijaset. Spomenuh da je Dragan potpao pod moje, pozitivno, ludilo, te je znao da u toku emisije stane iza kamere i oproba moju koncentraciju praveći razne grimase. Za to vrijeme, “režija” crkava od smjeha, a ja i dalje moram da gledam u objektiv iako perifernim vidom uočavam šta se događa. Ipak, samo sam jednom puk’o, prasnuo u smjeh. Kada je, ničim izazvan, Dragan svojim kerefekama dodao i stavljanje nekog, umotanog, kabla na glavu. A bio sam siguran da ničim ne može poremetiti moj fokus. Ima još mnogo priča i valjalo bi ih dati nekom lektoru, možda će nekome valjati.

Za ovih sedam godina, sedam sezona, imali smo mnogo, različitih, rituala. Npr, sezonu, novu startujem uvijek sa pjesmom iz filma “Top gun” (Kenny Loggins - Danger Zone) i sa soundtrackom iz Terminatora You could be mine (Guns n Roses). Zaključno sa petom sezonom uvijek smo imali novu špicu, džingl i instrumental, ali od te pete idemo sa istom koja je, po meni, najbolja jer se uklapa i u sivo – bijeli ambijent virtualnog studija iz kojeg radimo. Čisto sumnjam da ćemo promjeniti i u narednoj sezoni ovu špicu, prvenstveno jer nemamo ni vremena, a ni potrebe. Po slikama koje smo objavili vidi se i promjena mog imidža, najviše kose. Kroz treću sezonu sam, redovno, isticao da sam jedini voditelj u Crnoj Gori sa dugom kosom, toliko dugom da se veže kvalitetan rep. Prelaskom na TV Budva tadašnji direktor, Dragan Klarić, često mi je govorio da bi mi izgled bio mnogo, mnogo bolji da maknem rep, da se ošišam. Tačno je da obožavam dugu kosu, da je nikada ne bih makao, ali , takođe, volim da eksperimentišem, pa je moje šišanje 05. avgusta 2013. mnogo teže palo drugima , no meni. Što se naočara tiče, mnogi misle da je to samo modni detalj. Kamo sreće. Gomila provedenih sati pred reflektorima i kamerama rezultirala je da mi vid, na daljinu, poprilično oslabi. Kako su kontrolni monitori udaljeni od mjesta gdje sjedim 4m jedva da razaznam koji timovi, igrači, igraju, a kamoli koji je period meča.
02.07.2017 završena je sedma sezona emisije “SOS – CEROVO”, takođe to je bila i 500.emisija , pa smo napravili, po prvi put, generalnu statistuku koja izgleda ovako:

Ukupno sponzora: 25
Ukupno gostiju: 89
Ukupno sastavljenih, postavljenih, pitanja: 3.054
Ukupno sati: 45.150
Ukupno rubrika: 173
Ukupno pristiglih poruka: 19.179
Prosječno poruka po emisiji: 38,3
Rekordan broj poruka u jednoj emisiji: 302!

Voljeli bi da napravimo i par izmjena u narednoj sezoni. Da “spustimo” termin emisije od 15:30h umjesto od 16:30h, možda i da uvedemo reprizni termin u večernjem ili jutarnjem terminu, narednog dana. Naročito kada radim neke druge poslove javljaju mi se ideje, te se nadam da ćemo imati i tabele koje mi tako, očajnički, trebaju, ali i da ćemo još neke rubrike ubaciti. Takođe, pokušaću da utreniram kolege da sa adekvatnim instrumentalima ispune kratke pauze između mojih rečenica. Time bi dobili dodatnu dinamiku i brzinu i zadržali epitet sportsko – muzičke emisije.

Bliži se Septembar, bliži se gomila sjajnih takmičenja. Uveliko će startovati fudbalski šampionati, pa zatim Evrobasket i povrh svega NFL , Američki fudbal, a SOS – CEROVO je jedina emisija uz Ritam sporta, koji radim na TV Budva, koja prati ovaj sport od početka do kraja. I od sveg srca se nadam da će SMS kajron (traka) raditi kako treba.

Za kraj, ponovo, hvala kompaniji CEROVO i Goranu Đuroviću za neopisivu pomoć, ali hvala i svima onima koji su kao relizatori i montažeri, do sada, radili ovu emisiju, a to su: Rade Vuksanović, Milan Bulatović (rekorder), Jelena Stanković, Stefan Pupović, sjajni i bezgrešni Dragiša Mihailović (kum nije dugme) i najmlađi dio ove ekipe, tinejdžerka, vunderkid Anastasija Despotović. Dragana izostavljam pošto sam mu ćerku toliko nahvalio da će teško ko povjerovati da se ne tiskam, no da sam iskren.

ViM BANER

Jedro 320x250 

AD Marina Logo

baneb reklama

 

emporio 50

baneb jedro

  optotim nova adresa 320

Klime Baković

ave tours 1


JPMD 320

Luka Bar unutrašnji baner

baner Adria

  baneb jedro


optotim nova adresa 320



 

 

Posljednje vijesti

Thumbnail Međunarodni dan maternjeg jezika, 21. februar, obilježen je u Osnovnoj školi „Mrkojevići“.
Više u kategorijama: Info  More  Info  

baneb reklama

 emporio 50

 baneb jedro

regionalni vodovod novi

 Klime Baković


ave tours 1


Luka Bar unutrašnji baner

optotim nova adresa 320


emporio junior

 

 

  Logo MPF

 tobar

 

Kolumnisti