Marijan

Trajekti Kamenari, trajekti Kamenari, Boka pilot, Boka pilot zove, prijem. Trajekti na prijemu, začuje se odgovor.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Onda avizam catare da imbokavamo u Verige pa zamolim da nam daju prednost prolaza. OK, barba, primljeno, stand by, kanal šest, odgovore oni.

To je ono što mnogi mogu da čuju u eteru, ako im je stanica u ruci. Onaj drugi dio je samo naš. Catara i ja. Naša tajna veza.

==========

Gužva neviđena na putu od Budve prema Kotoru i Herceg Novom. Auti se pretiču i s lijeve i s desne strane. Uglavnom im uspijeva osim onoj dvojici tamo neđe kod Lastve Grbaljske . Jedan zgužvane haube prednjim trapom se naslonio na ogradu puta, a drugi okrenut zgužvanog gepeka stoji parkiran na drugoj strani puta. Pješaci jednostavno izlijeću pred auta kao da je sudnji dan. Skoro kao i da jest, na ovu žegu sa 38 gradi vrućine.

Ulazak na cataru bio je baš olakšanje. Začas, trajekt kreće prema Kamenarima. Zvuči sa zvučnika na mostu radi vedrije atmosphere zabavna muzika. Da li skipper bira muziku ili je to neka stanica lokalna, ne znam. Auta stisnuta jedna do drugoga a sa strane ljudi se zbijaju sa fotoaparatima dok se maestral nestašno poigrava djevojačkim kosama pokušavajući mangupski zadignuti tu i tamo neku suknju, nekad brži vjetar nekad djevojačke ruke. Vječita nekakva mala trka na ovu žegu. Orwel bi rekao “ Proles are traveling “ , putuju proleteri

Pored nas prolazi jedna jahtica. Na gornjoj palubi ispružena mlada žena kratko podšišane, crne kose. Vidi se da je skroz opuštena, prepustila se suncu i moru. Primjećujem da joj nokti na nogama nisu lakirani. Uzvikuje nešto, razdragano, kao na engleskom, we are sailing - mi plovimo. Naoko ogromna veselost. Opet na svoj neki svoj način znam da nije. Skoro da sam siguran da nije.

Jedan brko naslonjen na staru ladu pljevaljske registracije gleda i kaže : E, bogami, ovi ne rade za platu od 200 eura mjesečno čim se ovim voze. -‘Ajde brko, upadam ja u riječ, nikad mi vrag ne da mira - Možda ljudi ne rade za dvjesto eura, ali rade.

Brko se odmaknu malo od svoje lade i mrtvo hladno mi odgovara: - Prijatelju moj, izgleda mi , da ti ne udarim u obraz, da je tebi brada uzalud pobijelila, a kosa zaludu otpala. Pogledaj ti, rode, samo onaj patos - reče upirući prstom na tikovu palubu iznad koje je ograda od nerđajućeg čelika. Bljesti na suncu kao srebro.

Vala ova ti je ka Njegoševa, dobacuje neko iza njega.

========

Gledam u onaj patos, smijući se u sebi. Dosad nikad nisam čuo da za palubu neko kaže da je patos.

Tikova paluba na kojoj se vidi već pomalo pretjerana upotreba slatke vode. Tikovini ništa ne škodi koliko slatka voda. Dolazi mi na um onaj moj stari noštromo kako nama kadetima priča: - Gledajte, tikovinu prvo treba prati morem, onako širokim mlazom da more miluje to plemenito drvo inače će početi da gnjije.

=========

Iza jahte ostaje vidljiva brazda broda, silueta one crnke jedva se i nazire više, nestaje u daljini.

===========

- Ramize, de, pij taj sok malo lakše da ti dura malo, jedna žena glasno opominje dječaka kuštrave kose. Dječak velikim gutljajima otpija nekakav zeleno plavi bućkuriš iz prozirne plastiče boce. Boca je orošena kapima vlage, dječak ju je uzeo iz frižidera vitrine pored kioska za karte.

Gdje nađoše tu pjesmu nemam pojma. Stara je više nego mnogi putnici ovdje.
Čobi i Pro Arte odzvanjaju iz zvučnika:

To toplo ljeto što u nama ostavi trag
......
To toplo ljeto mnogo dade i sve nam uze
To toplo ljeto ostavi nam suze

Izlazimo. Do Bijele je duže nego inače. Gužva je neopisiva. ‘Ajde što pretiču auta i izlijeću ljudi dok od policije nema ni traga ni glasa, no mi jedan kučak u zadnji čas uteče ispred auta. Na ovu žegu izgleda svakome fale dvije tri u glavu, pa ni kučak nije izuzetak.

Uveče kad sam legao sanjao sam da sam opet kadet. Pituravamo kuvertu našega broda.

Neko je donio transistor sa kazetofonom. Tako se to onda govorilo. Tranzistor na štivi, a iz njega se razlijeva jedna tada vrlo popularna pjesma Marka Novosela...

U snu sam slušao tu njegovu:

Daj mi ruku još ovaj ples,
brod me čeka i moram poć’,
onaj mali taj crni brod
a kad odem ti ćeš k’o prije ko zna s kim opet plesati taj cha cha cha

==========

Nije tikovina za mene.
Batali mi taj patos.
Dajte mi normalan brod .
Ne mora biti velik.
Može biti malen i star i ružinav, kao i ja.

===========

Volim inače kad sam na catari. U tih desetak minuta plovidbe od jedne obale ka drugoj pratim pulsiranje jednog malog svijeta. Jedan mali ali kompletni univerzum koji se mijenja svako pola sata.

Ne smetaju mi nimalo i volim onu djecu koja širom otvorenih očiju upijaju slike pejsaža kojega vide. Simpatičan mi je i onaj debeli čovjek, razdrljene košulje , koji na kiosku kaže prodavačici da mu bači jedno Nikšićko pa onda kaže: - Ma dobro, uzeti ću jednog jelena kad je nikšičko nestalo. Otvara vrata rashladne vitrine i izvlači veliku žutu limenku pive sa slikom jelena. Malim slovima piše pivo jelen, proizvedeno u Pivari Apatin.

Volim onaj maestral kad onako zaletke zamrsi ženama kose, a nekoj i zadigne haljinu... Volim dok je ona, poneka, čedno, veoma , veoma polako rukom zaustavlja prekrivajući zadnji trag svog čipkanog crnog veša uz osmijeh koji kao da kaže: pa što ja tu mogu! Red je red. Ako je preša za umrijet nije preša baš odma’ žvelto pritisnut kotulu.

Volim kad čujem ono englesko wow!
Volim kad čujem ono uzbuđeno, slovenačko: - Mojca, poglej, zelo lepo, fantastično! Niko ne umije tako simpatično izgovoriti glas č kao što rade Slovenci.

Pa na kraju krajeva, ma ne smetaju mi ni one jahte.
Neka ljudi uživaju.

Kad je Bog kidao svoj kolač svak je dobio svoju feticu onako kako ga je dopalo.
Ne volim da kažem ono po domaću , svak ima svoj križ , mada ga ima, itekako.

==========

Naoko, Boka Kotorska spava dubokim snom.
Catara i dalje vozi i ljude prevozi.

Rekoše tamo neki, pametni, da je Boka prostor paralelan normalnom. Zacementan u vremenu vrlo sporog protjecanja. Tako je pisalo i tako baš jeste. Boka je prostor paralelan normalnom.

Sija veliki zeleni mjesec nad Bokom Kotorskom. 

Poneki ljubičasti oblačak negdje žurno promiče. Natrpan je svim i svačim, krhotinama nekih nedosanjanih snova, jednim malim dodirom jednoga hladnog malog prsta, nekim sjećanjima, nekim vjerovanjima da si imao nekoga ko zapravo nikada nije bio tvoj.

Sija veliki zeleni mjesec nad Bokom Kotorskom.
Catare stalno voze, a tu i tamo prođe neka jahta.
Na njihovim palubama je elita.
Na catari su, onako, ljudi obični... mali ljudi, uvijek.
Elita ne putuje catarom.
Catarom putuju srca.

Neke stvari uvijek ostaju.
Catara i ja. Volimo se tiho i nježno, na svoj način.
Moj prijatelj Boris, meštar od slika, reče to, onako na svoju.
Cataro, sudbino!

Zna Boris

Ma nije ovo ni o catari, ni meni, ni Borisu. To vam je jedan kako bi vam mog’o to spjegat alavija... To vam je ustvari jedan mali, tihi plavi d-mol iznad Boke.

========

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac

Posljednje vijesti

Thumbnail Broj aktivno oboljelih od COVID 19 slučajeva u Crnoj Gori trenutno je 1453.
Više u kategorijama: Info  Obale  Kolumna  Info  

opstina bar 2

Jedro 320x250

Jedro baner huppe

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

JPMD 320

komunalno

Luka Bar unutrašnji baner

regionalni vodovod novi

rvcg

AD Marina Logo

ave tours 1

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar