Priče su najvažnija stvar u mom životu, ja sam u osnovi pripovedač...
Sinoć je na platou ispred Dvorca kralja Nikole, u okviru književnog programa 39. festivala „Barski ljetopis“, održano izuzetno posjećeno veče pod nazivom „Beogradski trio i druga djela“, posvećeno proslavljenom reditelju, scenaristi i piscu Goranu Markoviću.
Program je osmišljen tako da pruži sveobuhvatan osvrt na Markovićev bogati književni i umjetnički opus, sa posebnim fokusom na romane „Tito i ja“ (1992), zatim izuzetno hvaljeni „Beogradski trio“ (2018) koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, te romane „Doktor D.“ (2022) i „Zavod“ (2024), koji su privukli ogromnu pažnju čitalačke publike i kritike. Sa autorom je razgovarao Miodrag Ćaki Lekić, a uzbudljiv i dinamičan dijalog dvojice savremenika i istaknutih intelektualaca opravdao je očekivanja publike i donio duboke uvide u Markovićevo stvaralaštvo, prelomne istorijske trenutke i lične životne izbore.
Dijeleći utiske nakon prva 24 sata provedena u Baru, u kom boravi prvi put, Marković nije krio oduševljenje ambijentom festivala:
„Ovo mjesto je za mene pravo otkriće. Dvorac kralja Nikole ima neku jako finu intimu i eleganciju koja se rijetko sreće, iako sam vidio milione dvorova. Takođe, promenada i riva su pitome i tihe. Velika mi je čast što sam razgovarao sa Miodragom Lekićem, koga izuzetno poštujem. Prijatelji iz Beograda koji su porijeklom iz ovih krajeva rekli su mi: 'Bravo, to je pravo mesto gdje treba da odeš'. Veoma sam srećan što sam ovdje i sigurno ću doći ponovo, čak i kada nemam poslovnih obaveza“, ispričao je Marković uz osmijeh, dodajući u svom prepoznatljivom duhu da se u Trstu, gradu u kome trenutno živi, osjeća kao „domorodac koji se ne kupa“, ali da će u Baru sigurno iskoristiti priliku da skoči u more.
Osvrćući se na razloge preseljenja u Trst, Marković se otvoreno prisjetio teških trenutaka i pritisaka vlasti u Beogradu:
„Počeli su na mene da navaljuju teškim oružjem. Proganjale su me razne ministarke, jedna koja je endokrinolog rekla je da sam 'stvaralački nemoćan', iako me nije ni pregledala, a i kako endokrinolog to može znati? Druga me napadala da 'nisam dovoljno Srbin'... Ponašali su se kao davljenici koji lupetaju oko sebe tražeći vazduh. Zato sam se izmakao u miran i lep grad koji ima duboku tradiciju sa nama. Glavni muzej u Trstu nosi ime Kotoranina Gopčevića (Palata Gopčević), Bokelji i Crnogorci su se tamo naseljavali i bogatili, a tu je i predivna crkva Svetog Spiridona. Tamo niste stranac, masa ljudi govori naš jezik i osjećate se prijatno.“
U razgovoru sa Lekićem tokom večeri, Marković je istakao da se osjeća kao da živi već tri vijeka. Kroz sjećanja na svoju baku koja ga je odgajala osjetio je duh 19. vijeka, dok je sam bio svjedok nekih od najvećih preobražaja 20. i 21. vijeka. Ipak, neki od najvažnijih događaja koji su odredili njegov umjetnički pravac i izraz vežu ga za mladost i šezdesete godine prošlog vijeka.
„Možda će se neko nasmijati, ali najznačajniji događaj u mom životu bila je seksualna revolucija šezdesetih godina, pojava rokenrola, hipika i djece cvijeća. Tada su prestali tabui i ljudi su odjednom počeli da dišu punim plućima. To je potpuno promijenilo svijet, baš kao što ga danas mijenja digitalna revolucija, u kojoj možemo da uplovimo u vijek laži i falsifikata jer nam je sve omogućeno.“
Kao jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih sineasta, režirao je petnaest igranih filmova i oko pedeset dokumenataraca, potpisujući uglavnom i sopstvene scenarije (među kojima su kultni naslovi „Nacionalna klasa“, „Variola vera“, „Tito i ja“, „Sabirni centar“, „Turneja“). Marković je ostavio neizbrisiv trag i u pozorištu kao dramski pisac i reditelj, dobitnik je Sterijine nagrade, kao i brojnih domaćih i međunarodnih priznanja za životno djelo i kinematografsku hrabrost, dok ga je Francuska odlikovala ordenom oficira reda umjetnosti i književnosti. Bez obzira na to da li stvara na filmu, u pozorištu ili književnosti, Marković naglašava da je suština svega u pričaju priča:
„Sebe smatram onim što ljudi zovu 'storyteller', ja sam pripovjedač. Pričam priče, bilo filmske, pozorišne ili književne. Za roman 'Beogradski trio' potrošio sam 20 godina rada da bih na 120 strana ispričao tu priču. Priče su najvažnija stvar u mom i u svačijem životu. Kao što Hrist u Jevanđelju po Luki kaže apostolima: 'Govorim vam u pričama, jer drugačije ne razumijete.' Neke se istine ne mogu reći direktno, treba vam priča o Golom otoku da bi ljudi zaista shvatili koliko je on bio grozna stvar. Zato vjerujem u moć priče.“
Dugogodišnji je profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, penzionisan u zvanju profesora emeritusa. Govoreći o višedecenijskom profesorskom radu na FDU, Marković je iznio iskren i nesvakidašnji stav o umjetničkom obrazovanju:
„Iako sam cio život proveo kao profesor, još uvek imam sumnju da sam tamo 'krao Bogu dane' i da je naučiti nekoga umjetnosti nemoguća misija. Niko ne može da vas nauči kako se prave umjetnička djela. Ali ono što jeste moguće i važno, to je razgovarati sa ljudima, živjeti u dobroj stvaralačkoj atmosferi, pronaći generacijske saradnike i zajedno gurati umjetničke pokrete.“
Sinoćnje veče ispred Dvorca kralja Nikole proteklo je u atmosferi dubokog poštovanja, inspirativnog dijaloga i velikog interesovanja publike, čime je 39. „Barski ljetopis“ još jednom potvrdio status jedne od najvažnijih kulturnih manifestacija u regionu.
JU Kulturni centar Bar – foto Dragica Orlandić
