AKADEMIA – BOJE LJUBAVI
Već je i vrapcima dosadila floskula o osamdesetim godinama kao najraspjevanijem i najkvalitetnijem razdoblju pop-rock muzike, ali se niko u Crnoj Gori ne drži postulata te decenije kao barska “AkademiA”. Muzikom, tekstovima, opštom atmosferom, načinom svirke, oni su od retro zvuka stvorili manir i od njega ne odstupaju.
Duboko zahvatajući u vagan ostavštine prethodnika od prije četiri decenije, “AkademiA” je izdala novi, treći album. I kao i svi ispisnici vremena kad je pop-rock muzika značila ono “nešto”, kad su se po zvučnim afinitetima ljudi raspoznavali, a ploče imale kultni predmetni status, odlučili su za dobro poznatu, oprobanu formu – deset pjesama, kao nekad. I to deset različitih pjesma. Isto kao nekad.
Nema niti koja povezuje numere u linearnu cjelinu, jer album nije tako ni zamišljen – nehorentnost ovoga puta nije negativna osobina, već pokazatelj raspona u kojem se grupa suvereno kreće. U deset cjelina ponuđeno je isto toliko aranžmanskih rješenja, tako da svako od poštovalaca grupe može naći nešto za sebe, a uz to su i radiofonične i dužinom adekvatne za emitovanje. Rekoh već, kao nekad.
Album otvara pjesma “Kao ljubav“ Đura Mihaljevića, aktera podgoričko-barske rock scene osamdesetih, uz koketiranje sa elektronikom na suptilan način, uz zanimljiva aranžmanska rješenja, kao uvod u šareni kaleidoskop nosača zvuka. “Vidiš li, druže” sa catchy refrenom “Tike tike tačke / Sve je pošlo naopačke…“ ima prepoznatljive solo gitare u terci, no i mnogo toga što krasi zvuk “onih“ dana (lijepa “Police” bass krasuljica na ulazu u predzadnji refren). To je jedini neljubavni tekst među ovih deset. Stihove “Snage demokratije / protiv birokratije … protiv rasizma, neonacizma i hegemonizma” vjerovatno je malo ko očekivao od “Akademie”, ali kada ako ne sad, i ko ako ne oni koji imaju kilometražu u nogama.
“Okreni broj” je koncertni hit, lak za pamćenje i horska izvođenja; “Eh noći, noći” na kojoj je gostovao dobar dio “Čardak benda” ima prepoznatljivi miris sarajevske škole i kafane pune dima u krčmarskoj Moskvi; “Dobro za zlo“ je atipična kompozicija sa vrlo zanimljivim vokalnim “podizanjima”, netipičnim.
Na albumu su i dvije obrade. “Zavičajna” pjesma Bara “Ja još uvijek mrzim decembar“ grupe “Ružin trn” odrađena je uz “držanje zadate teme” bez mnogo improviozacija, i uz tzv. “kozmetička podešavanja”.
Druga obrada, odlična, donosi Mariju Brajović u remaku hita grupe “Makadam” – “Poljubi me (u obraz)”, sa “Flashdance” uvodom i brižljivo kalibriranom elektronikom, aranžmanski posloženom baš kao da Marina Perazić i Davor Tolja izvode svoje u “Hitu mjeseca”.
Po oprobanom principu, najbolje se ostavlja za kraj. Naslovna numera, “Boje ljubavi”, izuzetno pjevljiva, hipnotička bossa-nova sa Božom Gagovićem kao vokalom će sasvim sigurno ostati da se sluša dugo i nakon što “AkademiA” prestane da radi, jer je riječ o univerzalnoj emociji koja funkcioniše van vremena i prostora. “Živjeti slobodno” je jedina što odskače od zvuka osamdesetih i vuče na finu zagrebačku pop školu novijeg datuma, u šta se glas Marije Brajović izvanredno uklopio. I za kraj, top of the tops – jazzy numera “Virus putuje” sa briljantnim dionicama maestra Šuleta Jovovića.
Osim navedenih, sve pjesme je otpjevao Gajo Ugrenović, a na omotu stoje imena čitave plejade muzičara koji su, na ovaj ili onaj način, od brass sekcije do vokalnih dionica, učestvovali u nastanku albuma. To je praksa koju u svim svojim izdanjima praktikuje Božo Gagović, spiritus movens benda.
“AkademiA” i dalje svira i snima u nepromijenjenom sastavu: Božo Gagović (gitara, Vokal), Ratko Stanisavljević (bubnjevi), Mišo Škuletić (klavijature), Marko Mirković (bass), Gajo Ugrenović i Marija Brajović (vokali). Čak šest kompozicija autorstvo su ili koautorstvo Slobodana Bobana Mijovića, koji je danas mahom poznat po dječijoj muzici (“Roko kokotić”), a osamdesetih je bio vođa barske pop-rock grupe “Bellmondo”. Jednu pjesmu je komponovao Đuro Mihaljević, još jednu Jovan Jole Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije, nekada u vodama rock muzike, a dvije obrade Neven Marković i Mirsad Serhatlić.
Barski bend je ovim albumom oslikao svoje “Boje ljubavi“ u vremenu kad su one prijeko potrebne, i kada se gluposti i gadosti na čitavoj planeti množe geometrijskom progresijom. Ničije pjesme ne mogu promijeniti svijet, pa neće ni ove, ali zato mogu znatno nabolje promijeniti raspoloženje onog ko ih sluša.
A to nije malo, priznaćete.
Izvor: Barinfo – Z.Milović
