Senad M. Karadjuzović piše...

Muzikom Adriana Celentana iz 1961. VENTOQUATROMILA BACI...je završila promocija knjige romansirane biografije, mojeg pokojnog brata Denisa Karađuzovića, o kojoj su govorili pisac Savo Markoč, pisac i muzičar Mitar Škuletić i umjetnik- moderator Amir Arabelović.
Specijalno se zahvaljujem za objavljivanje ove knjige: Skupštini opštine Bar, kap d.p. Vahidu M. Sinanoviću, dr. Davor Glamočak i Gabrieli Jovičić- Urlich.
Za ovu promociju se moram zahvaliti i direktorici "Kuće maslina" Stari Bar Mariji Markoč, potom, Udruženju Žena Bara velikog srca, Adi Karađuzović, koji je ovim povodom ustupio svoje privatno ozvučenje, i svim savremenicima koji su mojem pokojnom bratu Deniju, makar jednom u životu uputili pozdrav ili prijatan osmjeh,
TIM ČINOM STE MU PRODUŽILI ŽIVOT MAKAR ZA JEDNU VREMENSKU JEDINICU.
Zbog toga Vam hvala u ime moje i u ime moje familije.

Na Barinfu novinarka Tamara Marković objavila je prilog sa promocije.
Prenosimo integralno...
Promocija knjige „Razdoblje produžene tišine (Biografija pristanskog pimpignonea)“ Senada M. Karađuzovića održana je sinoć u Kući maslina u Starom Baru. Djelo je posvećeno autorovom bratu Denisu, čije se prisustvo snažno osjećalo tokom cijele večeri, kroz riječi govornika, sjećanja i emocije publike.
O knjizi su govorili pisac Savo Markoč, književnik i muzičar Mitar Škuletić i autor, dok je moderator večeri bio Amir Arabelović.
Arabelović je istakao da Karađuzovićevo pisanje nosi snažan pečat autentičnosti.
„Neko sam ko mnogo čita i voli da pročita nešto autentično, nešto što pokazuje život i sve oko nas, a Senad to stvarno umije da napiše na svoj poseban i direktan način“, kazao je Arabelović, dodajući da je autorov stil prožet šalom, starobarskom, barskom i crnogorskom: „Ako ste do sada čitali bilo šta njegovo, primijetićete taj specifičan šmek. Meni se lično sviđa, a nadam se da će se i vama svidjeti ono što ćemo vam večeras predstaviti“.

Govoreći o naslovu knjige, naglasio je da će oni koji su poznavali Denisa razumjeti zašto se knjiga tako zove.
Savo Markoč je istakao da se autor i njegovo djelo ne mogu sagledati jednostavno.
„Knjigu sam pročitao tri puta, a sa autorom sam se upoznavao sedam puta. Da nas neko pita kada smo se stvarno upoznali, sumnjam da bi dobio odgovore koji bi se podudarali“, rekao je Markoč.
Naglasio je značaj upornosti i dosljednosti autora.
„Uvijek me je podsjećao na Koju iz ‘Discipline kičme’, njegov rad možete voljeti ili ne, ali morate ga poštovati. Isto je i sa Senadom“, istakao je.
Markoč je okupljenima pročitao pjesmu s početka knjige, posvećenu Denisu, govoreći i o ličnim susretima s poznatim “Deni bojem”.
„Ova knjiga se ne može prepričati. Ona se prvo mora pročitati, a onda, može i sa samim sobom, ali najbolje s nekim drugim o njoj razgovarati“, zaključio je.
Književnik i muzičar Mitar Škuletić akcentovao je da je riječ o „jednoj od najbarskijih knjiga ikada napisanih“.
„Red je da o njoj pričaju Barani“, kazao je Škuletić, dodajući da su možda postojali i pozvaniji sagovornici, ali da su „Senadovi izbori često suviše lični“.
Govoreći o knjizi, istakao je da je u vremenu u kom se u svim umjetnostima dešavaju devijacije ka modernoj tehnologiji, vještačkoj inteligenciji, nano tehnologijama, odluka da se napiše knjiga obojana pastelnim bojama, jedan čin hrabrosti i inata, smatrajući da je autor to učinio na način koji mu i priliči.
„Kapiram da Senad ima misiju, ne znam tačno koja je, ali znam da je dobra“, rekao je Škuletić, ističući i osjećaj odgovornosti kada mu je autor poslao rukopis.
„Osjećao sam se kao osnovac kome nastavnik da dnevnik da odnese u zbornicu, i čast i odgovornost u isto vrijeme“, slikovito je objasnio.
Izlaganje je završio riječima da je „ova promocija zapravo Denijev šou, svi mi smo njegova publika, a Senad je samo dežurni na biletarnici koji je podijelio karte“. 

U završnici večeri, i sam autor, Senad M. Karađuzović, obratio se publici, kazavši da je prvobitno želio da piše o epilepsiji kao bolesti i fenomenu, ali je od toga odustao, kao i od klasičnih zahvalnica.

„Na kraju sam došao na ideju da promociju završimo muzikom“, rekao je autor, nakon čega je puštena pjesma „24.000 baci“ Adriana Celentana iz 1961. godine, omiljena numera “Deni boja”, koja je snažno evocirala uspomene kod prisutnih. 

U razgovoru za Radio Bar i Bar Info, Senad M. Karađuzović je podsjetio da su prve priče o Denisu nastale još početkom 2000. godine, dok je njegov brat bio živ. Dodaje da su mu tada često sugerisali da počne da piše o Denisu, ali da je on odgovarao: „On piše samog sebe.“

Govoreći o svom bratu, Karađuzović je naglasio razliku između Denisa kakvog je grad poznavao i onog kakav je bio u porodičnom domu.

„Ljudi sada vide njegov portret, a ja sam ga kod kuće gledao u drugačijem izdanju, u bijelim mutandama, dugim čarapama, trik majici, kako igra dječije igrice, imao je neki svoj svijet“, sa sjetom se prisjetio.

Istakao je da je upravo on najduže bio uz Denisa, podsjetivši na obećanje koje je dao ocu još 1997. godine: „Svi mogu da rade šta hoće, ja ću uvijek biti s njim.“

Autor je naglasio da ga je Denisova smrt suočila sa spoznajom koliko je uzroka i prauzroka utkano u jedan život, ali i koliko su svi oko njega bili „istrenirani“ da mu budu oslonac.

„Mi smo svi morali da se prilagodimo njegovom režimu. U gradu je on imao jedno lice, a kod kuće potpuno drugo. Ipak, Denis je u javnosti uvijek bio ono što jeste – ljubazan, bezobrazan ili fin, zavisi kako ga je ko doživio“, podcrtao je.

Karađuzović je iznio i ličnu teoriju o dobroti i prolaznosti: „Ako mu je neko u toku dana rekao ‘dobar dan’, ‘zdravo’ ili mu se samo ljubazno osmijehnuo, to mu je za jednu vremensku jedinicu produžilo život“.

Posebno ga je, kako je rekao, dirnulo to što je na promociji vidio lica ljudi koji su Denisa voljeli.

„Srećan sam što sam živio u porodici koja je tom čovjeku dala krila i rekla: ‘Šibaj, idi, padni, slomi se, pukni, mi ćemo te paziti poslije toga i opet pustiti da letiš’. E, to je poenta ove priče“, zaključio je Senad M. Karađuzović.