Javio se jutros Saverio Marcocci

ćupić

Jutros mi se riče kao onom lavu sa špice za Metro Goldwyn Mayer.

Od nemoći, jada i nevolje koji su nas snašli, bruke, tuđe sramote od koje se ja stidim. Ričem širom otvorenog grla, iz dubine pluća, iz Goranovih jama, iz hladnih voda Neretve i Sutjeske, iz ... ma, ko bi se sada sjetio odakle sve ne.

Možda me neko i čuje, možda se Crna Gora probudi iz letargije koja joj je već odavno otupila sva čula.

Možda. Ili će doći dan kada ćemo postati samo stubovi za pišanje pasjeg okota podignute noge i podvijenog repa, dok vrše nuždu uz naše nogavice. Kao sinoć na nikšićkom trgu. Uriniranje nepomena po spomeniku Čedomira Ljuba Čupića.

Naočigled sugrađana i nezainteresovanih prolaznika.

auto klime bakovic 1