Na putu za Burgas

lab ud

Piše: Labud N. Lončar

 Odavno me na put ne prati niko. Niti me sa puta čeka. Naoružan sa ova dva moja stiha, sa malim koferom krenuh za Burgas. Na daleki put. Na more. Jedno drugo, drugačije more od ovog našeg. Crno more. Postojbinu Crnog labuda - bar tako mi rekoše... Volim da putujem autobusom ali za početak ovog puta silom prilika morao sam krenuti vozom do Podgorice. Dok je lokalni voz lagano klapusao sa stanice put Šušnja primijetih da me više gledanje grada dok odlazim ne privlači. Nekada sam znao da gledam u zgrade i zalazak sunca kao da ih prvi put vidim i sa nekim uнutrašnjim žaljenjem koje prati poneko putovanje. Ovoga puta ništa. Suprotno od početka teksta u Podgorici me čekala moja sestra Sanda koja mi je kupila kartu dva dana ranije. Popismo kafu, popričasmo. Krenuh. Kao bez volje. A put dugačak. 1067 km.

*

U Skoplju me dočekala zora i prazna autobuska stanica. Uđoh u unutra. Pogledah - nema nikog od pjesnika. Obično se na stanicama prepoznamo i nađemo. Tu sam prije par godina upoznao Nataliju Nedeljkovu. Ruskinju. Pjesnikinju iz Burgasa. Oboje smo tada išli za Radoviš na Karamanove susrete. Oboje smo se smrzli. Ona onako sitna skupila se ko malo pile na hladnoj plastičnj klupi. Zora. Hladno... Nekako se uspjeh nakačiti na WiFi nekog obližnjeg kasina i pozvah pjesnikinju Kristinu Nikolovsku. Malo kasnije ona i njen muž dođoše kolima za mene i nastavismo put za Sofiju. I ponovo su me oduševile beskrajne obrađene njive. Sa jedne strane žito a sa druge strane suncokret. Tog jutra prije pet sati sunčevi zraci su mi dali do znanja zašto su oni žuti zraci na zastavi Sjeverne Makedonije. Sunce je peklo kao u podne i svoje zrake širilo baš kao na njihovoj zastavi. Prokomentarisah to sa Vojom, mužem koleginice Kristine. I sve tako do Sofije a odatle autobusom kojim ćemo putovati sedam ipo sati. Sa izuzetno neljubaznim vozačem, prepunim autobusom i prokišnjavanjem autobusa jer je udarila neka jaka kiša i napunila nam autobus. Nestvaran je prizor kada sa „galerije" autobusa posmatrate raširene kišobrane iznad glava putnika. A vani beskrajno duge livade pune Makova. Ali i to prođe i u povratku smo birali prevoznika koji je čаk tri ipo sata kraće putovao. A ostaje nestvarno iskustvo. Za pričanje i pamćenje.

*
Susret sa Burgasom je druga priča. Prelijep. Luka. Galebovi. Neki veliki galebovi veći od onih koji su kod nas u Baru. Njihovu ljepotu umanjit će njihovo prejako kreštanje noću pod prozorom hotela Bulair u kojem smo bili smešteni. Čak se gegaju i korzom. Lijeno. Susret sa pjesnicima u njihovim prostorijama udruženja pisaca Burgasa bio je srdačan i prijateljski. Prepoznah mnoge sjajne pjesnikinje i pjesnike. Rozu, Nataliju, Vili... Otvaranje festivala je bilo lijepo i znalački odrađeno. I ostaće u meni za sva vremena ti zajednički trenuci i radost stvranja, spojeni. Bez granica i pripadnosti. Nekako sve to Burgas premošćava.

*
Moram priznati da je Burgas ispunio moja očekivanja. Lijep lučki grad. Prepun zelenila. Široke ulice. Pitom narod. Jedino me malo nerviralo to što ne primaju bankovne kartice u svim radnjama i lokalima. Samo iznad 10 ili 20€. Posebno kada kupujete suvenire ili vam zahvali flašica vode, maramice, cigarete. Ostanete li bez leva, njihove nacionalne valute ne možete ni u WC da pođete. Ne pomaže evro. Nemilosrdne baba na ulazu neće vas pustiti u WC bez jednog leva. Oni su u EU ali čuvaju svoje.

*
Naš ljubazni domaćini tj. domaćice prvi dan su nas odveli na krstanjenje luksuznim, gradskim, brodom u Ciganski zaliv gdje smo upoznati sa istorijatom mjesta i malim muzejom. Ja sam posebno uživao u razgovoru sa osobljem tog zaliva o ribolovu i istorijatu mjesta. Naravno na njihovo čuđenje o znanji krpljenja mreža reloh im odakle sam i da me moj pokojno prijatelj Krsto Knežić učio da krpim mreže. Tako u priči saznah da je nekada davno neki turski putopisac prolazio tuda brodom u proputovanju i gledao je kako crni ljudi unose ugalj u brod. U stvari, to su bili lokalni lučki radnici koji su tovarali ugalj i od uglja su bili crnih ruku i lica a on je protumačio i ostavio zapis u knjigama da su to cigani. I tako je nastao naziv mjesta. Tada sam za sekundu u glavi skockao pjesmu „Nijesam ja ciganin brate“ i uveče kada sam je govorio pobrao sam velike simpatije i svi su bili jednoglasni da je to najbolje napisana pjesma tog dana. Krstarenje smo nastavili do Ostrva Svete Anastasije. Tamo me oduševilo malo pristanište, pravi Svetionik sa kućom a pored Crkva Sv. Anastasije. Čitavo ostrvo je prekriveno makovima. Planinskim biljkama. Ljekovitim travama i čajevima. A nebo prepuno galebova. Pored crkve muzej gdje sam doživio, kao i ostali, čuda savremene tehnike i to 3D. Talasi mora, zvuci, istorijat... sve na jednom mjestu.
Ispred muzeja je mali amfiteatar koji nam nije baš odgovarao jer nema nastrešnice ili hlada a sunce upeklo. I tu smo zahvaljući Rozi, Nataliji i Vili počašćeni i imali smo malu promociju svojih pjesama. Formirali su žiri koji će ocenjivati naše pjesme i način izvođenja. Predsjednik žirija bio je Saško Nasev jedan posebno nadaren umjetnik iz Sjeverne Makedonije. Pisac, scenarist. Ležeran lik. Opušten. Odmah po prvom viđenju shvatio sam da je u pitanju izuzetno talentovan i uspješan čovjek. Samo takav čovjek može biti tako opušten. Nasmijan. Zabavan. Od žirija smo kao nagradu dobili priznanje u vidu diploma a dodatak za nas troje prvih bila je flaša originalne ruske votke sa čašom. Votku smo poklonili prisutnim prijateljima a najprije smo sipali predsjedniku žirija. Kao da smo ga naknadno potkupili... naravno, šalim se.
Ručali smo u restoranu koji se sa zapadne strane naslanjao na crkvu a sjevernom stranom bio je na samoj litici. Velika porcija mušulja tj. Dagnji. Salate. Vino. Hladna kisjela.
Ni slaba kišica nije mogla da pokvari utisak da se nalazimo na nekom pustom i mističnom ostrvu a tome su doprinosili makovi koji su prekrivali čitavo ostrvo i krici galebova kojima smo očigledno poremetili ustaljeni mir i život. Ne čudi me legenda o Sv. Anastasiji nimalo. Zapalio sam svijeće za svoje bližnje i prijatelje. Vratismo se brodićem zabavljeni svako svojim impresijama i mislima.

*
Nemoguće je riječima opisati sve. I teško je opisati osjećaj kada u Oltaru starog hrama iz desetog vijeka stojite i govorite svoju pjesmu ili kada u Aqua Kalide Termopolis u plavoj Sali gledate u plafon na kom se u video formatu prikazuje istorija toga kraja. A ručak na obali mora u Nesebaru je nezaboravan pogotovu jer galebovi stoje na ivici i oglašavaju se glasno. Posle ručka smo u crkvi Sv. Jovana Krstitelja govorili poeziju. Mjesto je ukrašeno lijepim ulicama, sa ogromnim ružama koje domaćini pažljivo čuvaju. Vjerujem da su im ranije otkidali te kao krv crvene ruže, maltene veličine ljudske glave. Preko puta se nazire Sunčani breg. Nestvarno lijepo i veliko mjesto. Na magičnoj planini Strandža na Megalitnom svetilištu Begliktaš provukoh se, jedva, kroz prolaz zdravlja - između dvije ogromne stijene. Čitavo mjesto je nestvrano. Mnogo ogromnog kamenja koje svako za sebe predstavlja jedan do života, kosmosa, stvaranja… Kažu da je i potop obišao ovo mjesto tj. Za vrijeme onog velikog potopa cio svijet je bio potopljen ali ovo svetilište nije… Bar tako kaže legenda. Rekoh, riječima je teško pisati neke stvari. Možda jе i bolje tako. Možda sve treba da pokrije onaj slatki ukus misterije i neobjašnjivog…

*
Rastanci su u svijetu poezije posebni. Niko nikog ne može odjednom pozdraviti. Neko putuje uveče. Neko ranom zorom. Svako putuje u različito vrijeme, u različite krajeve svijeta. Ja ponovo preko Sofije za Makedoniju, tj. Skoplje, pa Podgorica, Bar. Do Sofije smo putovali autobusom, ovaj put kraće i tamo nas je čekao Vojo, suprug Kristinin, koji nas je kolima odveo do Sofije.

U Sofiji smo ugošćeni od strane pomenutog Saška Naseva, direktora Kulturno-informativnog centra Sjeverne Makedonije. Prvo u njihovim prostorijama gdje smo porazgovarali o budućoj saradnji i gdje smo obišli njihovu biblioteku a zatim u jednom finom restoranu gdje smo uživali u domaćim, bugarskim specijalitetima. Dogovorismo sledeće viđenje i nastavismo put.

*
U Skoplju me dočekala pjesnikinja Sonja Serafimovska kćerka pokojnog Tome Serafimovskog poznatog makedonskog i Ex- Yu umjetnika. Vajara koji je obilježio jedno vrijeme. Izvajao nezaborana djela. Među njima i Njegoša... U prijateljskoj i srdačnoj priči popismo kafu, poslužismo se sladoledom i ponovo na put.

*
Rudila se zora na sutomorskloj obali i ja lagano počeh sabirati impresije. Umoran. Zadovoljan. I zaključih da nije tačno da nas niko ne prati i da nas niko ne čeka. Uvijek će nas neko pratiti i uvijek će nas neko dočekivati na našim putevima - samo je važno htjeti. Čitav život je jedan ogroman put. Važno je da na njemu ne posustanemo i da za sobom ostavljamo pristojan trag. Trag po kom će nas dobrom spominjati oni koji dolaze za nama…

 

 

 


auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

reklama

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar