Sa FB strance društvene mreže...

Fudbalski klub Budućnost, simbol Podgorice, nosilac nade generacija, obilježio je stotinu godina postojanja. Veličanstven jubilej, a da li je bar trebao to biti.
Na Trgu nezavisnosti, pod svjetlima reflektora i u društvu zvanica, odigrala se scena koja nije trajala dugo – ali će ostati zapamćena. Ne po govoru, ni po muzici, već po tišini koja je pratila Brana Milačića dok je śedio – u petom redu.
Brano Milačić. Trener. Direktor. Učitelj. Svjedok epoha. Graditelj identiteta. Čovjek koji je bio Budućnost dok su mnogi koji je danas vode još učili da vežu vezice,a on je dobio da śedi u 5 red ....
Nije to bila greška protokola. To je bio protokol greške. Redove ispred zauzeli su političari, sponzori, PR službenici, prijatelji onih koji danas upravljaju klubom. Ljudi važni za jednu noć.
Ispred čovjeka važnog za jedan vijek.
Ono što boli nije samo mjesto na kojem je śedio – već mjesto koje mu nismo dali. U priči, u zahvalnosti, u sjećanju. A bez tih stvari, šta je klub?
Brano Milačić nije čovjek od titula – ali je titula sam po sebi. Nije tražio priznanja, ali ih je zaslužio više nego iko ko je te večeri bio na stadion . Jer stadion su mu, zapravo, gradili njegovi rezultati, njegovo znanje, njegova ljubav prema klubu.
Kad klub izgubi osjećaj za svoje korijene, on više nije dom – već kulisa,a kad zaboravi one koji su ga stvarali, onda više nije ni klub – već samo tabla sa grbom.
Sinoć smo vidjeli ko śedi naprijed. A vidjeli smo i ko ustaje u našim očima.
Upravama se mijenja redoslijed. Imena se zaborave. Ali čast kluba mora biti trajna. A ona se ne mjeri svjetlom reflektora, već sjenkom koju ostave veliki ljudi. Poput Brana Milačića.
Neka se zna: mjesta u protokolu ne znače ništa. Mjesto u srcima navijača je ono što ostaje.
I zato – nećemo zaboraviti. Jer Budućnost duguje više onima koji su je voljeli bez interesa, nego onima koji je koriste za interes.
Stotinu godina kluba. I jedno poniženje previše.
Živio Brano🫶