Chedo Ratkovic

Jedno od najuvažavanijih pravoslavnih bratstava u Baru bili su Nikezići. Nikezići i Dabanovići bile su jedine pravoslavne porodice koje su živjele u Citadeli, u gradu Baru, za vrijeme turske vladavine Barom. Kažu da su bili vrlo poštovani od strane Turaka i ostalih stanovnika Bara prije 1878. godine.

PIŠE: Čedomir RATKOVIĆ

Oni su zastupali interese pravoslavnog stanovništva u Baru, kojeg je, istina, bilo vrlo malo. Ipak, Turcima njihov ugled nije bio po volji. Jednom prilikom pop Đuro Nikezić i pop Marko Nikezić budu pozvani na gozbu kod Barskog bega. Pop Đuro bude otrovan a pop Marko se spase.

Inače, Nikezići potiču iz Veljih Mikulića. Predanje kaže da su Androvići, Peročevići i Pekovići srodna bratstva i zajedničko im je staro prezime Peročevići. Pekovići su se prvi odvojili od zajedničkog imena. U to vrijeme bila su tri brata Peročevića: Andro, Niko i Ivica. Sinovi Nika i Ivice prime islam i zadrže staro prezime, a Androvo potomstvo zadrži pravoslavlje i nazove se Androvići.

Od Peročevića se neki Nikeza nije htio odreći pravoslavlja i odseli se daleko od braće i nastani se u jednoj „Spili“ više Bara. Ova se i danas po posljednjem koji je tamo živio zove Ivanova „Spila“. Potomci ovog Nikeze su Nikezići i živjeli su u Baru, a kao i Androvići slave zimski Nikoljdan. Neki Nikezići i danas žive u Mrkojevićima, oni su islamske vjeroispovijesti.

Predanje govori da su Mrkojevići počeli primati Islam kada je to prvi uradio njihov Pop Marko Nikezić. Kažu da je to učinio iz inata, jer ga vjernici nijesu čekali da počne službu u crkvi već su sami to radili. Svakako da su pravi razlozi na drugoj strani, tako da su svi Mrkojevići prešli u islam, osim Nikočevića i Pavlovića.

Ovako je o Nikezićima pisao etnolog Andrija Jovićević prije više od 100 godina.

Zna se da su pri zauzeću Bara od Turaka 1878. godine u gradu živjeli Nikezići. Pominje se porodica Đura Nikezića sa sinovima Jovom i Markom. Od Jova su braća Jako, Miro i Đorđije. Oni su bili vrlo uvažavani između dva svjetska rata. Đorđije je bio predsjednik barske Opštine 1937. godine. Jako je bio vrlo obrazovan i poliglota, a između ostalih jezika znao je i kineski. Jakov sin Vojislav bio je omiljen u Baru i sebe je smatrao pravim Baraninom, iako je živio u Kotoru. Majka mu je bila kćerka čuvenog popa Vasa Vukotića, paroha barskog, od 1888. do 1911. godine. Njegov sin Jakša, kao uspješan čovjek, sa porodicom živi u Kotoru.

Njihov brat od strica Petar živio je u Baru do početka Balkanskih ratova. Kasnije je živio i radio u Beogradu u preduzeću „Progres“, skupa sa Pericom Andrićem, bivšim direktorom Luke Bar. Pisac ovih redova imao je priliku da upozna Petra i razgovara sa njim 1959. godine. Tom prilikom Petar je ispričao mnogo interesantnih priča iz njegovog djetinjstva i tadašnjeg života u Baru.

Marko (1921-1991), sin Petra Nikezića (1890-1967), ostao je u sjećanju mnogih poratnih generacija kao revolucionar, prvoborac u ratu, diplomata i političar. Marko je bio ambasador Jugoslavije u Americi 1962. godine, a nakon toga i ministar inostranih poslova. Kasnije je sa Latinkom Perović pao u nemilost partijskih drugova, sa kojima se nije slagao o konceptu demokratizacije jugoslovenskog društva.

Marko
John Kennedy i Marko Nikezić u Washingtonu 1962. godine

Marko Nikezić je jedan od najpoznatijih Nikezića i Barana. Ostavio je iza sebe sinove Branka i Zorana, koji su vrlo uspješni ljudi i sa svojim porodicama žive u Beogradu.

Nažalost, danas u Baru nema više nikoga od brojne porodice Nikezića iz Bara, a nema ni drugih uvažavanih porodica svih vjera koje su ostavile trajni pečat u istoriji Bara. Njih se treba prisjetiti makar i ovakvim, kratkim, osvrtom i podsjetiti sadašnje stanovnike Bara na njihovo postojanje.