senad karadjuzz

Nebesa ljepotu opraštaju tek kad je nagrde ružnoćom.

Samoživu ćud čovjeka ne praštaju ni nebesa ni ljudi.

Piše: Senad M. Karađuzović

Kad iz ženskog toaleta izađe prvo muškarac pa za njim žena, ili kad iz muškog toaleta izađe prvo muškarac pa onda žena, da li je to isto?

Za običnog posmatrača jeste – za klozet analitičara nije.
Ko su klozet analitičari? Odgovor je jednostavan: baba sere i deke seronje...

Iz ženskog toaleta u ne baš malom restoranu u gradu crnogorskog primorja, tog jula 2004. čulo se tri puta žensko ekstazično ah-ah-ah i jedno glasnije muško podrigivanje, što i jest prijenulo iz amonijačkog drijemeža deku-seru, te je otvorivši oči vidio muškarca koji žurno izlazi iz ženskog toaleta i stavlja na sto jedan euro. Tren dva kasnije vidio je žensku osobu zakrvavljenih beonjača, koja je deki stavila na stočić dva eura i izašla iz prostranog wc antrea.Obradovani deka-sera nenadnim bakšišem (koji je te večeri mjenjao baba-seru, svoju suprugu) pomisli: „A stalno kuka da joj je sitniša od ćenefa uvjek malo“. I stavivši novčiće u džep zavali se u stolicu te opet zadrijema uljuljkan domestos zaboravom.

Ali spermatozoidi ne zaboravljaju na svoju dužnost, jedan od svih njih je našao svoj put te večeri do jajne ćelije, koja se probudila iz letargije izazvana onim tri put ah i obujmila je lutalicu, mikro-reponju...

Dupli džoint avganistanac je bio inicijator brze ejakulacije i sve je došlo na svoje mjesto.

Ime i prezime oca počinioca je NEZNANI JUNAK. Ime majke je poznato, ali ga ovdje neću pominjati.

Opisaću je približno, a ko se sjeti neće mu biti preša da izgovori ili prećuti njeno ime..

Ličila je na poznatu filmsku divu, tih godina i bivajući svjesna svoje očigledne sličnosti sa jugoslovenskom filmskom divom, ponašala se u skladu sa takvim statusom. Izvoljevala je koje-kakve ekcesoidne situacije od svojih partnera, mjenjala ih je na način svoje dvojnice. Razvela je nekoliko skladnih brakova i lomila ogledala u koja bi pogledala. Minimum dva muškarca je postalo neuračunljivo zbog njenih hirova, a „korpirala“ je 101 muškarca, kao da su psi dalmatinci.

Onaj koji joj je smio prić, taj se (vele) ni đavola plašio nije.

Duge kose do pola leđa, plavih očiju boje neba sa pjegavim zjenama, oštrog hoda kao u ruskog oficira, prijeke naravi i samoživa, rijetko gledajući sagovornika u oči, ne hajući za prijateljstva i savjete zabrinutih roditelja, tokom jedne jedine noći se pretvorila u karikaturu i u sve ono što je i sama prezirala uočavajući falinke kod drugih.

Sa crnim biljegom na desnom obrazu iznad usana, sa pjegicama na licu koje su kidala muška srca i razjedala kočione diskove skupih automobila, sve je pošlo do stotinu đavola.

Zabrinutost i nesanice, neredovne mjesečnice i normalna probava (bez povraćanja) su je lažno uljuljkivale, sve dok tu sigurnost nije prekinula dijagnoza poznatog ginekologa: „Prekasno za pobačaj, a plod je zdrav ko dukat“. Buummm!
San se prekida. Preko noći joj je posijedila kosa na lijevom dijelu lobanje kao Krueli De Vil. Pjegice su se pretvorile u ogromne rumene pjege, kakve imaju katunjanke – čobanice sa peštera i poispadali su joj zubi, prvo iz gornje vilice pa iz donje uz asinhroni zveket, nalik nespretno spakovanog escajga po pločicama kuhinje.

U noći porođaja, bjeljeg sa desnog obraza se preselio na lijevu stranu u trideset sekundi.

Kad je rođena zdrava djevojčica od četri kilograma, čuo se oštri vrisak bebe i mlijeko iz dojki Kruele De Vil je štrcnulo u oči babice, koja je od tog mlaza istog časa postala razrooka i pošla u prije vremenu invalidsku penziju.
Kad je neko baksuz, baksuz je i čega god se dohvati to se osuši.
Dijete je svu majčinu ljepotu naslijedilo, rastući neprirodnom brzinom.

Majka se godinama pretvarala u oličenje zla. Nekad blago zakrivljenog nosa jebozovne kurtizane pretvorio se u kljun vrane i usne su joj se raspuvale kao opučena guma od bicikla i ako se nikad nije BOTOKSIRALA.
Sa užasom su je posmatrali kondukteri gradskog prevoza i odbijali da joj naplate kartu, zborili su: „ Dijete joj je popilo ljepotu“ i češali su se po međunožju da ih ne urekne kad ih letimično pogleda.
Šta se kuvalo u glavi te preuranjene starice, koja je preskočila srednje doba, anđeli znaju.

Od malena je svoju ćerku učila da joj je baka, učila je sve do dana , kad iz njenih usta nije čula:“Baba“.
Tad joj je pao kamen sa okamenjenog srca.
Kad joj je kći pošla u prvi osnovne, upitala je:
„Baba, ko je moj tata“?
Skromno, shodno ponašanju prosječne crnogorske babe, joj je odgovorila: „Okle znam dijete, tvoja mi pokojna majka nikad nije kazala, a umrla je na tvojem rođenju“.

Patetično? Ma nije niti malo. I dan danas žive skladno baka i unuka i sve je u redu.
Poučno? Ma nije niti malo.

Djeca koja se pravilno vaspitavaju ponekad svojom veličinom prerastu gabarite svojih nesavršenih roditelja.