Miroslavka Lala Bokovac: nedopustivo je drvene brodove svesti na muzejske eksponate

Izvor: Barinfo   Autorka: Vjera Knežević Vučićević
Gošća Radio Bara u emisiji “Sunčanom stranom ulice” bila je Miroslavka Lala Bokovac, izvršna direktorica Jedriličarskog kluba “Latinsko jedro”. Kalafatska radionica “Bokovac” i Jedriličarski klub “Latinsko jedro” su na Mediteranu poznati po brojnim aktivnostima sa ciljem njegovanja maritimne tradicije, promocije zajedništva, ali i umijeća izgradnje i očuvanja drvenih brodova. Prepoznati su i po snažnoj uvezanosti sa klubovima i organizacijama koje njeguju i promovišu slične vrijednosti.

RB/BI: Podsjetimo na posljednju aktivnost – krajem decembra bili ste gosti prijateljima budvanskog kluba “Galiola”, o čemu su Radio Bar i Bar Info izvještavali. Zamoliću Vas da podsjetimo kako je bilo tog lijepog, vedrog decembarskog dana u susjednoj opštini?

Bokovac: Bio je to posljednji dan naših aktivnosti u protekloj godini. Dan, sunčan i prelijep, a jedrenje, kojem smo prisustvovali na poziv najnovijeg kluba u našem Savezu, bilo je zaista fantastično. Dosta toga smo zaključili – između ostalog, da se i oni bore sa istim problemima kojima i mi u Baru, nastojimo stati na put. Elem, svi klubovi u Crnoj Gori, osim nas i Budvana, imaju svoju statično- matičnu luku. Tu problematiku smo i medijski prezentovali, a sve sa ciljem da se dođe do adekvatnog rješenja. Komšije su nas divno ugostili, dogovorili smo nove aktivnosti i regate u sklopu kojih ćemo podržati jedne druge, jer je glas prema svim institucijama koje žele da se tradicija njeguje i nastavi, mnogo jači ako smo uvezani. Treba da znamo da su i Bar i Budva pomorski, a ne primorski gradovi. 

RB/BI: Ono po čemu su Bokovci i klub na čijem ste čelu u cijelom regionu prepoznati je Jedriličarska regata povodom 21. maja – Dana nezavisnosti Crne Gore. Prošle godine ste na prelijep način, dvodnevnom manifestacijom “Jedra Jadrana – spoj tradicije i zajedništva” pokazali koliko su more, jedra i sloboda duboko ukorijenjeni u identitet naše zemlje. Na dan kada slavimo nezavisnost, regata simbolično spaja prošlost i sadašnjost – vještinu, zajedništvo i duh Mediterana. Iako se maj čini daleko, sigurna sam da se već polako pripremate, jer je organizacija događaja tog tipa i obima izuzetno zahtjevna i komlikovana, a odgovornost velika, imajući u vidu da u ambijentu praznika, ova manifestacija potvrđuje da Dan nezavisnosti nije samo datum u kalendaru, već osjećaj pripadnosti i ponosa, zar ne?

Bokovac: Apsolutno. Regata “Jedra Jadrana – spoj tradicije i zajedništva” jeste centralni događaj, manifestacija koja je postala prepoznatljiva tačka susreta ljudi, barki i kulture sa cijelog Jadrana. Ona nije isključivo sportski događaj, pa šaljemo poruku da Dan nezavisnosti ne mora podrazumijevati samo organizaciju muzičkih koncerata i manifestacija zabavnog karaktera, već da Barani i gosti koji tog dana borave ovdje, treba da uživaju u živim slikama. Vjerujem da ćemo uspjeti da pošaljemo snažnu poruku da drveni brodovi, latinsko jedro i tradicionalna brodogradnja imaju mjesto u savremenom dobu. Kroz jedrenje, zajedničke trenutke na obali, gradimo prostpr u kome se prenosi znanje, poštovanje prema mou i osjećaj pripadnosti jednoj široj jadranskoj porodici. Tačno je i što ste kazali da mislimo da je 21. maj daleko, ali to je nama “sjutra”. Organizacione pripreme, koje su velike i zahtjevne, počećemo već ovih dana. Uskoro moramo započeti i koordinaciju sa potencijalnim učesnicima. Dešava se da neko od prijavljenih odustane u posljednjem momentu dok, na drugoj strani, neke ekipe “u pet do 12” prijave veći broj učesnika od dogovorenog. Ne mogu reći da nam povećanje broja predstavlja teret, jer zaista želimo da ugostimo što veći broj ljudi, ali želimo da sve bude na visokom nivou i da se dobro snađemo u svemu tome. Naravno, ne radim sve sama, veliki dio obaveza odradi i moj tim. Pohvalila bih i Opštinu koja je taj događaj prepoznala kao značajan za grad i Bar kao turističku destinaciju, dajući nam finansijsku i svaku drugu potporu.

RB/BI: Jedra na moru nisu samo sportsko nadmetanje, već snažna poruka da je Crna Gora okrenuta moru, tradiciji i zdravim vrijednostima. Regata okuplja različite generacije, profesionalce i entuzijaste – domaće i goste. Prošle godine ste organizovali panel diskusiju u Kući maslina, dok je završna svečanost upriličena u Galeriji “Velimir A. Leković”. Hoćete li se i ovog puta držati sličnog koncepta?

Bokovac: Razmišljajući u pravcu da bi bilo lijepo da događaj dodatno oplemenimo, planiramo da učesnicima ponudimo nove sadržaje. Cilj nam je da im, s obzirom da su nam do sada gosti bili iz Hrvatske, Boke, predstavimo bogatstvo različitosti koje naš Bar nudi. Dovoljno je otići do Starog Bara, Skadarskog jezera, pa osjetiti drugačiju atmosferu, uživati u ljepotama drugog tipa. Hrvati dolaze iz maslinarske zemlje, tako da ih je naročito oduševio obilazak Stare masline na Mirovici. Predstavnici institucija, kojima smo dokazali da itekako znamo da se suočimo sa odgovornošću i “ponesemo” komplikovanu organizaciju, odali su nam priznanje. Ideja je da ove godine učesnike regate povedemo i do Skadarskog jezera, jer je i po tome što imamo dvije obale, Bar specifičan. Želimo da se pohvalimo, imamo čime.

RB/BI: Svaki brod koji je izašao na more nosi u sebi trag zanata – ruke kalafata, brodograditelja, majstora koji decenijama održavaju drvene barke i jedrilice u životu. Bez njih ne bi bilo ni regata, ni plovidbe, ni morske priče po kojoj je naše primorje prepoznato. Kako zima protiče u Kalafatskoj radionici “Bokovac”?

Bokovac: Naš posao – obnova i remont brodova je “tih” i ne baš mnogo vidljiv javnosti. More je nemilosrdno, ne štedi, pogotovo ne drvo. Našu flotu smo već spremili za zimovnik, a u ovom momentu završavamo dva posla. Jedan je obnova stare barke koja je svojevremeno bila u vlasništvu Baranina, potom je dom našla na Skadarskom jezeru, da bi je novi vlasnici vratili kod nas u radionicu. Moj suprug Nenad radi na obnovi te barke. Zanimljivo je da je to plovilo prije skoro pola vijeka, radio Nenadov otac, Pero. Kroz taj posao, Nenad se u mislima druži sa svojim ocem, skida nešto što je on radio, a more godinama “načelo”, jer drvo ne može opstati toliko dugo. Tu je i unuk Viktor, koji je treća generacija u ovoj priči, i pomaže svome đedu. To su neke zanimljive priče. Da bi opstala drvena brodogradnja, nasljeđe je najbitnije. Kada govorimo o centralnom događaju, podsjetiću da smo prethodne godine potpisali ugovor za obnovu Školskog broda “Jadran”. Obnova ovog broda ima posebnu težinu, jer on nije samo plovilo, već učionica na moru, simbol obrazovanja, discipline i pomorske tradicije. Svaki obnovljeni drveni element, svaki detalj urađen ručno i sa pažnjom, predstavlja ulaganje u buduće generacije, koje će učiti o moru ne iz knjiga, već iz iskustva. Sa ljudima sa “Jadrana” smo došli na ideju da bi se i šljupka (čamac sa šest do osam vesala za prevoz ljudi i robe) trebao ojedriti. Naša radionica promoviše taj zanat i tradicionalno jedrenje, a važno je što se to prepoznaje, pa vjerujemo da tradicija neće zamrijeti. Brodogradnja ne treba da se svede na muzejske eksponate, već mora da bude živa praksa i da se njeguje u mjeri u kojoj to zavređuje. 

RB/BI: Bilo bi lijepo da podsjetimo naše slušaoce kako je nastala kalafatska radionica „Bokovac“ i šta je Vas, lično, motivisalo da nastavite ovu priču?

Bokovac: Kalafatska radionica “Bokovac” nije nastala kao jedan projekat, niti kao odgovor na kratkoročne trendove, već je reputaciju od daleke 1965. godine, uporno i dosljedno gradila radom, trudom, njegovanjem nasljeđa. Nije bilo lako, niti jednostavno. Kada sam udajom došla u porodicu Bokovac i vidjela čime se bave, bilo mi je fascinantno kako vraćaju u život stare barke. Rodila mi se ideja da to treba predstaviti širokom krugu ljudi. Potreban je rad, volja i snaga da se ne odustane, jer ponijeti tu priču na leđima nije jednostavno. Dijelimo teret. Pomažu nam i entuzijasti koji se uključuju u naš klub. Na regatama koje organizujemo, predstavljamo ne samo jedrenje, nego i maritimna svojstva tih barki i kako se one ponašaju na moru. Tradiciju, oblikovanu decenijama, ne treba mijenjati, već je samo prilagoditi i nadograđivati. Novina na koju smo naročito ponosni i kojom smo zaokružili priču je što smo barku ojedrili i to najstarijim, latinskim jedrom.

RB/BI: Koliko je danas izazovno baviti se zanatom koji nosi dugotrajnu tradiciju, a istovremeno zahtijeva savremeno poslovanje?

Bokovac: Tradicija mora pratiti inovacije. Kada uzmete posao, morate voditi računa da imate najbolje materijale, a oni su posljednjih godina u Crnoj Gori zaista dostupni. To nam mnogo olakšava posao. U tom segmentu imamo veoma dobre partnere. I nama, kao i svima, najveći izazov je nedostatak radne snage. 

RB/BI: Da li mladi pokazuju interesovanje za ovaj zanat i postoji li nada da će se tradicija nastaviti u mjeri u kojoj zavređuje?

Bokovac: Treba da se uključi sistem, država, da se posao olakša i prilagodi mladima. Oni obično na pomen tradicije imaju predrasude, jer je doživljavaju kao nešto staromodno, neinteresantno. Svjedočimo ljeti da mladi vole glisere, gumenjake, skutere… Smatram da su prvi korak u buđenju ljubavi prema drvenim brodovima upravo regate koje mi organizujemo. Kada mladi čovjek dođe kod nas u radionicu, shvati da se ta drvena barka ručno pravila. Pokušavamo da ih lagano uvedemo u priču, neopterećujući ih. Mladima se naročito sviđaju putovanja na regate koje se organizuju u okruženju. Pred nama su dva važna međunarodna gostovanja. Treći put odlazimo u Stari grad Hvar na manifestaciju koja okuplja veliki broj drvenih brodova sa cijelog Mediterana. Za nas je to potvrda kontinuiteta, povjerenja i činjenice da je kvalitet našeg rad prepoznat. Takođe, drugi put ćemo učestvovati na regati drvenih barki na Murteru, mjestu koje s posebnom pažnjom njeguje pomorsku baštinu i okuplja zaljubljenike u tradicionalno jedrenje. 

RB/BI: Koji je najstariji ili najposebniji brod na kojem je radionica „Bokovac“ radila?

Bokovac: Svi brodovi iz naše flote su, na svoj način, posebni jer nose imena naše djece i naših unuka. Ipak, nekako je poseban brod “Viktor”, pošto je on korčulanka. Zovemo ga i “admiralski” brod, a specifičan je i jer se razlikuje od arsenalki, pa bude kao neka pratilja cijele naše flote. Kad ne jedri, kad je na motoru, na njemu budu novinari, ili naši prijatelji, ili prati cijelu flotu… I jedriličarima, i nama koji organizujemo regatu, uliva sigurnost kada znamo da je brod “Viktor” tu negdje i da u svakom trenutku može da priskoči u pomoć. 

RB/BI: Koliko institucije prepoznaju značaj očuvanja tradicionalnih zanata poput ovog?

Bokovac: Opština Bar, na čelu sa predsjednikom Dušanom Raičevićem, podržava organizaciju regata, manifestacija, izložbi, a projekti su podržani i sa državnog nivoa. Prošle godine nam je u obnovi radionice alatima pomoglo Ministarstvo ekonomije. Radimo i projekte koji su podržani iz fondova Evropske Unije, što nam je od velike pomoći u pravcu oživljavanja flote. Jedrenje je skup sport, treba dosta ulaganja. Treba mijenjati jedra, koristimo elektromotore, potpuno smo isključili čvrsta goriva… Zadovoljna smo u kojoj mjeri smo uvezani i sa lokalnom zajednicom i sa državom, jer vjerujem da smo kroz sve poslove i projekte koje smo realizovali tokom proteklih godina zaslužili da se na nas obrati pažnja i da dobijemo podršku i pomoć. Nismo muzejski eksponati, već smo živa praksa koja treba da se prenosi generacijama, da se baštini, da jača i da živi. 

RB/BI: Dakle, iako je komplikovano i zahtjevno, smatrate da kalafatski zanat u Crnoj Gori ima budućnost?

Bokovac: Naravno. Najveći problem, međutim je što ljudi koji odluče da se bave tim zanatom očekuju uspjeh za godinu, dvije ili tri. To nikako ne može. Naša radionica, uz intenzivan rad, postoji već šest decenija. Rad, strpljenje i ljubav prema tom poslu su preduslov za uspjeh.

RB/BI: Šta biste poručili mladima – zašto je važno čuvati zanate i znanje predaka?

Bokovac: Ispred naše radionice su dva kutera Srednje stručne škole, namijena za praksu učenika koji pohađaju smjer Nautika. Jako mi je žao što ne postoji volja da se aktivnije radi u pravcu da se ta djeca uključe u priču. Ti đaci uče školu da bi otišli na brod. Najbolja bi praksa bila da se direktno obuče da veslaju, da plove upravo na tim čamcima. Prije nekoliko godina im je Kalafatska radionica “Bokovac” bila sponzor. Procjenjujem da bi bilo dobro da se povežu Srednja stručna škola, Marina AD i neke druge institucije, da učenici uđu u čamce, da savladaju veslanje, snalaženje na moru, kako bi sjutra, koliko-toliko bili sposobni da odgovore izazovima poziva za koji se školuju. 

RB/BI: Vjerujem da ćete se složiti ako rezimiramo da planovi za naredni period idu u pravcu jačanja veze između sportskih manifestacija, lokalnih zanata i edukacije mlađih generacija. Ideja je da se regate, radionice i javni događaji sve više koriste kao prilika da se mladima približi more ne samo kao sport i zabava, već i kao poziv, znanje i način života.

Bokovac: Upravo tako. Naš cilj ostaje isti – da brodovi plove, da latinsko jedro ne bude uspomena, već snaga koja i danas nosi brod. U 2026. godini nastavljamo tim putem, otvarajući novo poglavlje sa još više odgovornosti, ponosa i vjere u zajedništvo, jer more i tradicija imaju budućnost.