Volio sam kad dolazi jesen...Kad nam ljeto mahne požutjelim granama, more poprimi neku posebnu boju i miris. Gospođice i gospođe ponesu po neku knjigu i izležavaju se nesvesno a izazovno na plaži i blagom jesenjem suncu. Dok nas jutra nas dočekuju sa kvasnim ulicama i opalim lišćem.
Nikakve bitne veze što kažu da je jutros u Kolašinu hladno a temperatura ni vamo ni onamo, nula čista. I onda je bila veljača. Bila je hladna noć sa burom. Ulazak u Boku držao nas je sve na mostu napetim.
Ne intendim se u slikarstvo ma vjerujem Borisu bezgranično kad je slikanje u pitanju.
Cape Matapan, Capo Tainaron. Kažu, bura se u Doro kanalu okotila a na Matapanu je krepala. Dopola puni bujoli blizu nas to potvrdjuju. Muka nam svima, nama djacima, ali radimo. Malo pripuniš bujo pa nastaviš rigat. Ima tu nešto od tih starih priča. Govore da je tu kapija Hada.
Koliko povraćamo za nas je Matapan gori od Hada. Silna kiselina na zubima a koža pokrivena nevidljivim sitnim kaplicama ledenog znoja koji koči svaki damar u tijelu. Ma sve živo boli na svoj način. Taj, Tainaron, Zeusov sin, baš je bio opak.
Počela je još jedna školska godina. Scene snimljene s mog balkona, kao na fotografiji kojom najavljujem ovaj blog, ponavljaće se iz dana u dan. Mnogi roditelji dolaze vozilom po djecu, bila kiša ili ne, iako od škole nisu udaljeni ni dvjesta metara!
U novije doba ti poslovni razgovori su postali vražija stvar. Mora čovjek dobro paziti što će reći.
Primila je prve goste jula 1966. godine, taman da zakasni dva mjeseca kada je moja generacija slavila matursko veče.
Sjedim po povratku s posla “ kod Veska, na bazen “. Fali mi jedan korak do potonuća. Sad sam na voćnim čajevima. Kad se bude stiglo na kamomilu, e, onda je ona domaća, stara. „ barka fondo - ponti fatti „ , barka na dnu, svi bodovi učinjeni, sve završeno.
Trajekti Kamenari, trajekti Kamenari, Boka pilot, Boka pilot zove, prijem. Trajekti na prijemu, začuje se odgovor.
Tri broda jednoga sveca.Trojicu sam ih ispratio. I sva tri puta je bilo tužno. Sirena koja jauče...Kao jagnje kad se vodi na klanje. Kao žrtva. Mnogi su o tome pisali i čitao sam o tome ali me sva tri puta neka tuga stisla, neobjašnjiva. Stomak se skupi ko petoparac iz djetinjstva. Onaj petoparac kojim smo kupovali šibice za pucaljke. One koje smo pravili od ispucanog puščanog zrna ili ručke od prozora..
