„ Pa, dobro Miki, gdje si ti??? Bez tebe je barska pjaca MRTVAAA!!“. Ili kad pođeš – pošao si!
Svaki put bih zaboravio , uvijek se na kopnu negdje žuri. Ostati će mi sad sa mnom dok sam živ to što joj nisam pročitao ovu priču. Njena je bila. Dok je bila u snazi, grad joj se klanjao. Često puta sam joj znao reći ”daj molim te da ti bacim mobitel na ulicu i da popricamo normalno”. Prvu godinu doma još i još da bi se neko javio od njenih " silnih i velikih prijatelja ".Teški okus pelina.Počivaj mi u miru, zaslužila si odavno. Gospodin Bog podario te vjecnim mirom.
Više, koji je brod bio, ni ja ne znam. Znam da je bio lijep dan i manovra je počinjala. Partenca iz Montreala ili odakle li već , ma ni to nije važno.
Nikad mu nisam htio pokazati, čak sam uvijek nastojao držati što službeniji ton u komunikaciji sa njime koliko god mi je bio simpatičan. Imao je nešto sakriveno u sebi mangupsko ali istovremeno i pošteno. Taj Rifet iz Bosanske Gradiške...
Jedno od najuvažavanijih pravoslavnih bratstava u Baru bili su Nikezići. Nikezići i Dabanovići bile su jedine pravoslavne porodice koje su živjele u Citadeli, u gradu Baru, za vrijeme turske vladavine Barom. Kažu da su bili vrlo poštovani od strane Turaka i ostalih stanovnika Bara prije 1878. godine.
Sve miriše na novu 2018. godinu. Hladno je, uveče na ulicama nema nigdje nikog, tek poneki užurbani prolaznik. Istina, grad još nije „odjenut u novogodišnje ruho”. Iskreno se nadam da će biti okačeni novi ukrasi, jer bi oni stari, udruženi sa zakrpljenim ulicama na kojima, kao zlatan zub, štrči novo parče asfalta, asocirali na siromaštvo, rezignaciju, na Disa iz pjesme „Ne marim da pijem“:
Istinit događaj vezan za jednu malu, brodsku, grčku ikonu koja je bila iznad timuna. Vezano za Svetoga Nikolu a posvećeno kolegama iz makine. Smrtni ko i mi, grešni često puta ko i svi drugi ali kad zatreba, oni su tu. Prave čudesa.Dunkve, gospari makinisti, da vam bude chiaro. Nikad nisam govori " oni dole ".Storija i za Sveca a i za vas.
Dolazak po ničemu neobičan ni težak. Vedra je bila noć. Niti brodova niti ribara okolo. Skoro da se reče da je bilo školski.
Svaki prilaz luci kad se dolazi prvi put ima dvije različite dimenzije. Noćna je uvijek zahtijevnija I teža. Ulaz, na svoj način podsjetio na ulaz u Boku mada je znatno uži. Taman pred jednim vrlo jakim zavojem svi se trgosmo. Niz pljuskova ispred broda jako blizu. Jedan ne nestane pa dva tri za njim zabijeli crnu morsku površinu. Nisu bili delfini u igri.
Zemlja Svetog Patrika-zemlja djeteline . Svaki put kad čujem pjesmu It's a long way to Tipperary ili kad vidim djetelinu padne mi na um Irska.
Piše: Capt. Marijan - Maro Brajac
Irska, lijepa zemlja, zemlja onog svježeg, lijepog irskog – zelenog. Ima već poodavno otkako sam bio tamo. Bilo je to sada već davne 1998. Iskrcaj drva u Dublinu, dug dobrih desetak dana.
Jednog dana, za vrijeme rutinske posjete brodu, agent me iznenada upitao što mislim o Irskoj.
Odgovorio sam mu onako kako sam iskreno mislio: - Reklame za Coca Colu praktično kao i da ne postoje, po pravilu su nekako van oka. Veliki ogromni bilibordi sa reklamama za Whisky, udaraju u oko gdje god se okreneš.
Uđeš u bilo koji pub, vide da si stranac, zapitkuju odakle si, a u međuvremenu već je jedan pint ispred tebe. Ljudi - prijateljski nastrojeni i gostoljubivi. Maknem se na ulicu, čekam da se upali zeleno na semaforu, a moji Irci gaze kroz crveno, pri tom ne vode nimalo računa o autima. Rekoše mi - pa ne vozimo mi, neka paze ovi što voze!
Staro, mlado, muško, žensko, maltene svak puši, a nerijetko i pljune na put. Bez priča o pristojnosti i nepristojnosti, onako, normalni ljudi svuda.
Agent se nasmijao grohotom i rekao da je moja ocjena njegove zemlje nešto što dosad nikad nije čuo i - da mu se dopada.
Stvari su se dosta izmijenile danas, kako čujem. Irska je danas zemlja u krizi kao maltene svaka druga zemlja, osim Kine i Australije i, možda, Njemačke.
Negdje iza moga isplovljenja, odjednom, postala je vrlo aktuelna priča o nekoj curi imenom Monika, nekom predsjedniku, nekakvom pušenju itd... itd.
Ne znam da li zbog toga ili zato što je Irska navodno veliki američki prijatelj, uglavnom, danas biti u Irskoj na ulici sa cigaretom znači biti izložen riziku izuzetno velikih, da ne kažem drakonskih, novčanih kazni.
Dok je mene i meni sličnih, tvornice cigareta nemaju straha za opstanak.
S druge strane, konzumenti duhanskih prerađevina nisu više dobro došli. Službeno, to je radi ekologije. Koliko zagađenu hranu jedemo - to nije važno... nego opet mi pokatkad zazvoni u glavi da Monika nije baš tu savim bez svoga dijela -
pa je priču trebalo okrenuti.
Uvjeren sam još uvijek da je Irska i dalje lijepa zemlja. Uvjeren sam da su Irci i dalje, u suštini, ostali prijatni ljudi.
Djetelina. Djetelinu sa 4 lista nisam tražio u đardinu. Mislim da bi jutros bilo i zaludu. Kiša ljušti stalno.U Herceg Novom je bilo i velikog grada jutros. Sve nekako sivo i otužno.
Kad god vidim djetelinu uvijek mi Irska padne na um. Lijepa ta Irska, Zemlja Svetog Patricka, kako je još zovu. U Irskoj nema zmija, uopće. Sveti Patrick ih je prokleo i otjerao. Tako legenda kaže.
Veliki izlazak na more
Volim da dođem na Cetinje, iako taj grad od kako su umrli moj gospodstveni stic pop Petar i gostoljubiva strina Smiljka i moja braća od strica Bato i Boro, za mene nikad ne može da bude kao što je bio, bez obzira što se, u svemu, mogu pouzdati u svoje bratance i bratanične.
