Ova je priča pomalo neobična premda bi trebala biti obična, no, s obzirom na vrijeme u kojem živimo i ostrašćenost svake vrste, možda pomalo dobija na težini, ali i služi kao putokaz za neku drugu i drugačiju Crnu Goru, ljepšu i bolju od ove u kojoj trenutno živimo.
Bilo je kasno popodne tog majskog proleća i vrelina je nečujno ulazila u sobu kroz skoro zatvorene škure, ispucale od šibanja vetra, siline sunca i dobovanja kiše, čije je nekad tamno hrastovo drvo vreme već odavno izbledelo i počelo da nagriza.
Miladin Šobić je bio jedan od muzičkih idola moje generacije. I ne samo moje.
"...zahvaljujući osvajanjima i pljačkanjima pokorenog naroda, Cezar je svojim vojnicima omogućio bogaćenje jer je svaki dobijao određeni postotak plijena.
Međunarodni praznik rada obilježava se u znak sjećanja na 1. maj 1886. godine, kada je u Čikagu, SAD, više desetina hiljada radnika izašlo na ulice zahtijevajući povoljnije uslove rada i dosljednu primjenu osmočasovnog radnog vremena.
Tog ranog prvomajskog jutra 1990. godine, u kafani "Kod Suade", na 500 metara od ulaza u Tehničko-remontni zavod u Hadžićima, najveće skladište municije u bivšoj Jugoslaviji, sjedjeli su za stolom: Rošić Boris iz Splita, Jović Dragan iz Beograda, Ladavac Aleksandar iz Poreča, Todorović Goran iz Ćuprije, desetar Engel Majo iz Zagreba, Bevc Mitja iz Maribora i moja malenkost.
Strana 30 od 43
