Vjekovna tradicija Šušanja održana je u znaku misije zajedništva.
Piše: don Dejan Turza
Na svetkovinu Uzašašća Gospodinovog, u narodu poznatu kao Spasovdan, katolici iz Šušanja i okoline i ove godine su, po drevnom običaju, hodočastili na Velju Mogilu, drevni kameni humak iznad Gornjeg Šušanja. Ova jedinstvena tradicija, koja se već vjekovima prenosi s koljena na koljeno, povezuje kršćansku vjeru, sjećanje na pretke i molitvu za Božji blagoslov nad porodicama i cijelim krajem.
Svečano misno slavlje u grobljanskoj crkvi svete Petke predslavio je dr sc. don Dejan Turza, župnik u Sutomoru, Šušanju i Brcama. Propovijed je održao prof. dr sc. p. Damjan Cichy, misionar Družbe Božje Riječi (verbita), koji je sa okupljenim vjernicima podijelio iskustvo svog misionarskog djelovanja u Paragvaju. Prisjetio se kako je upravo u misijama duboko doživio da misionar nikada ne djeluje sam, već ga nosi molitva ljudi koji ga prate, često i sa drugih kontinenata. „Kad znaš da neko moli za tebe, onda je sve drugačije“, istakao je p. Damjan.
Ovogodišnje slavlje bilo je prožeto misijskim duhom. Tokom molitve vjernika okupljeni su zajedno izmolili molitvu za misionare, a na kraju svete mise podijeljene su misijske kartice kako bi vjernici i u svojim domovima nastavili da mole za one koji navješćuju Evanđelje širom svijeta.
Nakon mise vjernici su, pjevajući po drevnom običaju Litanije svih svetih, krenuli u procesiji prema Veljoj Mogili. Na vrhu humka don Dejan Turza zazvao je Božji blagoslov na sve četiri strane svijeta, moleći za porodice, pokojne i sve stanovnike ovog kraja. Posebno je molio za Božju zaštitu od suše, poplava, zemljotresa, požara i drugih prirodnih nepogoda, povjeravajući Gospodinu život i rad ljudi koji ovdje žive.
Posebnost ove tradicije je i običaj da svaki učesnik donese po jedan kamen za svakog člana svoje porodice. Kamenje se polaže na vrh mogile kao znak molitve, zahvalnosti i povezanosti živih i pokojnih. Tako Velja Mogila iz godine u godinu simbolično raste kao vidljivi znak vjere i zajedništva.
Točan početak ove tradicije nije poznat, ali se u narodu sačuvalo predanje da početkom 20. vijeka jedne godine vjernici nijesu pošli na Velju Mogilu. Razlozi za to danas nijesu sa sigurnošću poznati. Istog dana barski kraj pogodio je snažan zemljotres, što su mnogi doživjeli kao znak da ovu drevnu pobožnost ne treba prekidati. Od tada se ovaj običaj nastavlja sa posebnom vjernošću.
Na kraju slavlja p. Damjan Cichy uputio je posebnu zahvalnost dobročiniteljima koji su željeli da ostanu anonimni, a koji su uoči Spasovdana pokosili prostor oko grobljanske crkve svete Petke i očistili put prema Veljoj Mogili. Njihov tihi i nenametljivi trud omogućio je da se tradicionalna procesija održi u dostojanstvenom i urednom ambijentu.
U vremenu brzih promjena i zaborava, Spasovdan na Veljoj Mogili ostaje snažno svjedočanstvo vjere, zajedništva i povezanosti mjesne Crkve sa vjernicima i misionarima širom svijeta.
Na Veljoj Mogili, gdje se već vjekovima susrijeću kamen, molitva i ljudska nada, i ove godine odjeknula je jednostavna, ali duboka istina: niko u Crkvi ne nosi svoje poslanje sam.
