Piše: Žarko Djurišić
Ima i onih koji misle da od dva oka u glavi jedno mogu izvaditi, a da im je jedno dovoljno. Ima i onih kojima je drugi miliji od svoga. Ima i onih koji bi svoje bacio zbog drugog. Ima i onih koji bi sve svoje bacili zarad drugog. Ima i onih koji su od danas nešto drugo. Ima i onih koji silom oće da budu ono što nijesu. Ima i onih koji su tu za svoju bruku i sramotu. Ima i onih drugih. Na zemljinoj kugli postoje mjesta, skrovita, jedinstvena, egzotična, tajnovita, daleka, skrivena, mistična. Koliko god daje, kakvo god daje, od čega god daje, tvoje je. Voli ga! Iako putujemo svijetom u potrazi za ljepotom, moramo je nositi u sebi da bi je našli drugdje.- Ralf Voldo Emerson.
Iz mora je izronio planinski lanac, koji čini niska, snijegom prekrivenih vrhova, preko dvije hiljade metara. Spuštajući se, podno tih bijelih kapa ulazi se u zelenilo nepreglednih šuma. Nedirnute, brižno čuvane, sa ponosom uzgajane, ljubomorno njihove. Zelena površina izgleda gusta, neprobojna, nepoktetna. Priroda je sirova, iskonska. Kraj im je natkriven iznad bajkovitih, nedirnutih plaža na kojima te zapljusnu nijanse plavih tonova. Planine koje ih okružuju nijesu dominanta motiv, već stvaraju jedinstven pejzaž, kao da gledaš View of Arco-Direrov, ili Horta de Ebro- Picassov. Matisse je jedan značajan broj slika, naslikao inspirisan ovim predjelima. Svoja i samo svoja, Korzika!
Krasi je burna i idilična istorija. Vječita borba sa slobodu, brusi joj karakter, a to je drži do danas. Djenovezi, koji su vječito gajili aspiracije prema njima, tražeći spas od bankrotstva, ustupaju pravo nad Korzikam, Francuskoj. Njena vojna armada kreće na njih, pokorava ih i uspostavlja protektorat. Nekako, u isto vrijeme u mjestu Ajaccio, radja se onaj koji će zasjesti na tron Francuske i ispisati njenu istoriju. Poslije svih svojih uspona i padova, sudbina će htjeti da tu, skonča svoj vijek. Napoleon! Korzikanci su, za krato vrijeme, ostavili utisak, osobenih, prisnih, ljubaznih i duhovitih i naglašeno karakternih ljudi, što nekad zna biti nezgodno, u njihovom slučaju izuzetno šarmantno. Moj prvi bliskiji kontakt sa njima izgledao je dramski.
U divnom Porto Vecchio, poželjeli smo da doručkujemo na rubu lokalne marine u jednom u nizu ušuškanih, prirodnom hladovinom kao tenda, restoranaima. Parkinga ni za lijek. Sve zauzeto. Od četiri, kao prinudna parkinga, jedan je prazan. Nema parking aparata. Praveći se francuz, zaposjednem ga. Pravac restoran. Očigledno da nijesam toliki francuz, kakav sam poželio, pa sam sa nervozom otišao ponovo do auta u želji da ipak potražim slobodan parking. Taman kad sam se primakao autu, auto do mene, neko otključava na daljinski. Diskretno, repom oka, spazim dva lika, koje sam po njihovoj garderobi i načinu oblačenja svrstao u lokalne oridjinale. Kako su se primakli, upitao sam da li je tu dozvoljeno parkiranje. Pogled koji mi je uputio, izraz lica koje je namjestio, dvije zgužvane bore na čelu, govor tijela, nijesu odavale dobronamjernost. Drugi, sa druge strane auta, naslonjen na krov, bezizražajno gleda u mene očekujući odgovor svog druga. Na moje pitanje upućeno na engleskom, slijedi odgovor, pitanjem: "Govoriš li francuski?" "Ne!" "Govoriš li italijanski?" "Ne!" "Što si došao ovamo?" Pogled sa njega prešao je na drugoga, vratio se na prvoga, dovoljno da spremim odgovor: "Zato što mi se ovdje svidja!" U sekundi je iz dramskog prešlo u komediju. Gvozdena faca se pretvorila u toplu i blagu. Na tečnom engleskom je nastavio da komunicira u želji da mi pojasni u kratkim crtama ambijent Korzike. Pridružio mu se drugar, pa smo već razgovarali, opušteno. "Došao si na Korziku. Ovdje može ovako i ovako", spuštajući i podižući ramena naizmjenično, prvo lijevo pa desno. "Opusti se i uživaj! " Kroz razgovor, koji je dobio drugarski prizvuk, pitao je odakle sam. "Montenegro!" Sastavivši prste ruke, ispod brade: "Che bella!" Sa simpatijama u očima, pošli smo svako na svoju stranu.
Do Porto Veccio stigli smo iz Bastije. I pored toga što je lučki, a nekad ribarski, sada posjeduje izuzetan šarm. Pa onda male Alerije, u kojoj se nalaze p.n.e. iskopine. Dalje nas put vodi u Bonifacio. Dramatičan, arhitektonski jedinstven. Smješten na krečnjačkoj hridi, koja sa naglašenih erodiranih litica, gleda ka, jedanajest kilometara udaljenoj Sardiniji. 187 stepenica, koje su, navodno isklesane u jednom danu, po naredjenju Kralja Aragona, su samo jedna od mnogih atrakcija grada, za koji bi se moglo raći da je na samon kraju svijeta. Nezaobilazni Propriano, a onda dolazi Ajaccio. Ostrvska najveća luka i grad. Napoleonova rodna kuća, pretvorena u fantastičan muzej. Najveća zbirka renesansnih majstora u Francuskoj, nalazi se u Nacionalnoj galeriji Feš, o čijem nastanku živi interesantna priča. Lavirint ulica i šarenilo fasada čine stari dio grada. Na daljem putu prema Corte, prolazimo kroz sela i zaseoke koji daju pravu sliku Korzike. Kamene kuċe su sve radjene od kamena oker nijanse, sigurno, iz istog obližnjeg kamenoloma. Vrletni pejzaži, šarmantna sela i ljudi u svom miru. A onda Corte koji sve to potvrdjuje. Proći ovu rutu, znači najviši stepen vozačke koncetracije. Litice, iznad kojih se vozi, lede dah. Sljedeċi je Saint-Florent. Grad u uvali, sa prelijepom marinom i još jednim originalnim starim gradom. Na devet kilometara od njega, nalazi se, najpoznatija vinska regija sa centrom Patrimonio. Svugdje se mogu piti dobra vina, po čemu je ostrvo i poznato, ali Patrimonio je jedan. Ne kupiti ovdje vina, zaludu se dolazilo.
Pješčane plaže su jedinstvene, a mir koji vlada na njima ne može da ne prija. Neke su tako zaogrnute zelenilom, da je postopica jedini način da se dodje do njih. Kuhinja je posebna priča. Osjeća se uticaj francuske i italijanske, koju su korzikanci prepakovali i unijeli svojih recepata. Divljač, proizvodi od kestenja, pečurke, jaretina i jagnjetina, razni sirevi. Ni kultura nije ostala imuna na uticaj Francuske i Italije. Pored svega, uspjeli su da zaštite svoj jezik i da postane zvaničan. Nacionalni pokret je jak, pa je pored visoke autonomije, borba za samostalnost velika i izražena. Naslov njihove himne glasi: " Sram bilo onoga koji proda svoju zemlju". Zatvaramo krug u Bastiji, odakle nas trajekt vodi ka Italiji. Brod je prepun veselih lica, koji su posljedica, zadovoljsta koje ih je snašlo. Stojim na krmi broda koji za sobom ostavlja bijele talasiće i tako razbija tirkiznu plavu bonacu. Lagano se udaljava od korzikanske obale, a ja lagano premotavam film koji sam dobrim dijelom režirao. Utisci će se dugo slijegati sa ovog zelenog ostrva ljepote.
Nije teško vidjeti da nijesu potrebni nikakvi zakoni, deklaracije, ustavne odredbe da bi bio, ekološki, uredjen, posvećen, disciplinovan, legalan. Dovoljna je svijest, savjest, disciplina i minimum obrazovanja da bi mogli sebi priuštiti komfor i ljepotu življenja. U pamet se dragi moji!
