Piše: Čedo Ratković
Iza imena jednog mjesta ponekad stoji mnogo više od geografije. Stoje ljudi, događaji i priče koje se prenose generacijama, a koje vremenom postanu dio istorije jednog kraja. Tako je, prema porodičnom predanju, bilo i sa Vladimirom, središtem Anamalskog polja.
Predio Anamalskog polja pripao je Kraljevini Crnoj Gori 1912. godine, u vrijeme Prvog balkanskog rata. Sa novom državnom upravom trebalo je organizovati i ono bez čega tada nije bilo ozbiljne veze sa ostatkom zemlje – poštansku službu.
U Katarkoli nije bilo većeg naselja. Odabrana je kuća u kojoj je organizovana nova pošta, a za njenog prvog i jedinog službenika imenovan je Đuro Mitrov Ratković iz Rapa, koji je do tada radio u pošti na Pristanu u Baru.
A Đurov put do poštanskog službenika bio je sve samo ne običan.
Kao mladić volio je da provodi vrijeme u Rapu, često igrajući karte sa Nikolom Tomovićem i Franom Ćetkovićem. Njegov otac Mitar već je bio ostario i onemoćao, a od četvorice sinova nije imao ko da ga zamijeni. Braća su bila u Carigradu i Americi, dok najmlađi Đuro nije pokazivao mnogo volje ni za rad u radionici ni za njive oko porodične kuće. Mitar se zbog toga znao ljutiti na njega.
Za Đura se pričalo i da je bio uspješan kod žena. Ukratko, nije djelovao kao čovjek kojem je sudbina namijenila službenički sto i ozbiljnu državnu službu.
Ali Đuro je imao drugačiju zamisao.
Želio je da postane službenik.
Napisao je molbu poštanskoj upravi na Cetinju i zatražio da ga prime u službu.
Odbili su ga.
Neko drugi bi možda tu odustao. Đuro nije. Poslije izvjesnog vremena napisao je novu molbu. Samo što je ovoga puta odlučio da je napiše – u stihovima.
To možda i nije bilo toliko neobično za čovjeka kakav je bio Đuro. Pisao je pjesme, a napisao je i dramu „Selim-beg Barski“. Očigledno je vjerovao da, ako obična molba nije otvorila vrata državne službe, možda će ih otvoriti malo književnosti i mnogo upornosti.
I otvorila ih je.
Stiglo mu je obavještenje da je primljen za poštanskog službenika na Pristanu u Baru. Tamo se pokazao kao dobar službenik. Upoznao je i prestolonasljednika Danila, koji je iz dvorca na Topolici često dolazio na Pristan.
A onda je došla 1912. godina i širenje crnogorske državne uprave na Anamalsko polje i Katarkolu. Kada je osnovana nova poštanska služba, za njenog prvog službenika određen je upravo Đuro. Dobio je i konja kojim se služio i odlazio do Bara.
Negdje u tom periodu nastala je priča zbog koje je njegovo ime ostalo povezano sa ovim krajem mnogo duže nego što je trajala njegova služba.
Đuro je smatrao da mjesto u kojem se nalazila nova pošta treba da dobije svoje ime. Sjeo je i napisao predlog Upravi pošta Kraljevine Crne Gore: da se mjesto nazove Vladimir, po knezu Jovanu Vladimiru i obližnjem brdu koje je nosilo njegovo ime.
Predlog je prihvaćen.
I ime je ostalo.
Od tada se mjesto koje će postati središte Anamalskog polja naziva Vladimir.
Đurov život se tu nije zaustavio. Nastavio je karijeru u poštanskoj službi i u Kraljevini Jugoslaviji. Put ga je na kraju odveo do Beograda, gdje je postao inspektor u Pošti Beograd 2, tada jednoj od najvećih i najznačajnijih pošta u glavnom gradu.
Imao je dva sina, Branka i Uroša, ugledne ljude čije porodice i danas žive u Beogradu.
Možda je upravo u tome najljepši dio ove priče.
Mladić koji nije naročito volio radionicu ni njive, koji je igrao karte u Rapu i kojem je prva molba za državnu službu bila odbijena, nije odustao. Drugu je napisao u stihovima, postao poštanski službenik, napravio ozbiljnu karijeru i, prema priči koja se sačuvala u porodici, predložio ime koje je nadživjelo i njega i vrijeme u kojem je živio.
Danas mnogi prolaze kroz Vladimir ne razmišljajući o tome ko je i kada izgovorio ili zapisao njegovo ime prvi put kao ime naselja.
A ponekad istorija upravo tako nastaje – jednim čovjekom, jednim pismom i imenom koje ostane.
