Piše: Žarko Djurišić
Svako ko ima sposobnost da vidi ljepotu ne može da ostari.-Franc Kafka. Dobri, stari moj, možda si u pravu! Dosta sam skupio godina, ali ne osjećam se loše. Čini mi se da sam sposoban da razaznam lijepo izmedju svega onog drugog. To se stiče, a to treba i održavati. Našao sam da se to najbolje postiže putovanjem.
Maj je stigao. Neki čudni Maj. Nikad hladniji, bar se meni tako čini. Nikad kišovitiji. Temperatura vazduha, može podnijeti, ali mora nikako da postigne nivo koji meni odgovara. Treba da sastavi bar tri topla dana i more dostigne dvadeseti podjeljak, pa da krenem sa mojim plivanjem. Ono što me ne limitira je potraga za nekom novom destinacijom. Još samo da se odredi ruta i pokret. Siguran sam da je maj mjesec ----najljepši za otkrivanje nečeg novog.
Granični prelaz Kozina, izmedju Slovenije i Italije, meni kao nepopravljivom Jugo nostalgičaru, predstavlja otvorena vrata u prostor kome svi pripadamo. Svjesni ili nesvjesni, voljeli ili ne voljeli, opirali se ili ne opirali, to je naša jedinstvena Evropa. Prolazimo kroz regije Friuli, Veneto, da bi stigli do Emilia-Romagne i Toskane, pa da mogu reći da sam svih dvadeset italijanskih regija ugazio.
Prva stanica je Bolonja. Grad burne istorije kojim su vladali Etrurci, Gali i Rimljani. Najstariji univerzitetski centar sa jednom od najvećih, ali najznačajnijom bibliotekom. Četvrtinu stanovništva čine studenti pa grad tako i diše. Mlad, iako pod zaštitom UNESCO. Stari dio grada je, možda, najveći u Italiji. Neizostavna Piazza Maggiore, Duomo i beskrajne kolonade za koje kažu da imaju oko pedeset kilometara, čine obelježja grada. Normalno da ovaj grad ima i svoje galerije, muzeje. Noćni život je važan segment njegovog karaktera. Kuhinja važi za jednu od najboljih, čiji neizostavan dio čine svjetski poznate paste i sirevi. Morao sam da probam pastu Bologneze i shvatio zašto je često prisutna na trpezama širom svijeta, ali ova je original. Nijesam znao, iako su vjekovi u pitanju, da Bolonja ima dva tornja Garisenda i Asinelijedan. Iako oba krivi, Garisend je možda neobičniji i interesantniji krivi toranj, nego onaj koga posjećuju milioni u Pisi. Put se nastavlja. Skarperia e San Piero, Borgo San Lorenco, su mjesta tipična za taj kraj i odišu patinom nekih prastarih vremena. Nijesam mogao, kao ljubitelj dobrog espressa, da ne posjetim Accademia del Caffe Espresso, koja se nalazi nadomak Fiesole. Zamišljena kao mjesto u kome će sve moje kolege po espressu, na originalan način saznati sve o istorijatu nastanka i njegov put ka osvajanju Amerike. Život braće Bambi i njihovu ljubav prema kafi, možete osjetiti u svakom kutku, a mirisi prženih kafa vas prikivaju za stolicu. La Marzzoco, ručno pravljena mašina za espresso, predstavlja Ferari medju njima. Tu se može najbolje vidjeti kako se espresso utemeljivao u život Italijana. Poslije četrdesetak godina mog avanturisanja, stižemo u nešto čemu teško mogu dati neku odrednicu. Grad, megapolis ili sazveždje, planetarijum ili je dovoljno reći, Firenca. Grad u koji ne možete ući tek tako, kao da ulazite u neki običan grad. Grad koji možete osvajati u hodu. Ne! Za njega se morate ozbiljno i temeljito spremiti. Tu vas, iza svakog ćoška, sačekuju oni koji su mijenjali svijet svojim djelima, a najviše promovisali ljepotu sve dok vam se ne ugravira u oči i dušu i učili one koji su željeli da saznaju tajnu tih šest slova. Ljepota je zaštitni znak, a umjetnost temelj ovog predivnog grada. Italijanska Atina, kako je neki zovu, bila je dom Dantea, Bokača, Donatela, Botičellija, Virdžinije Oldoini, Makijavelija, Leonarda, Galileja, Bruneleskija, Mikelandjela, ..... nema kraja! Najviše se o njima može saznati od predanog Vazarija kojem nije bilo lijeno da bilježi biografije ovih velikana.
Krivci za sve što su postigli i ostavili generacijama da se izgradjuju kao ljubitelji ljepote je krajnje neobična porodica Mediči. Jedinstvena po svemu. Porodica koja je od seoskih trgovaca došla do najpoznatijih bankara i vladara Firencom. Porodica koja je svoj talenat za lijepim izgradjivala kroz mecenstvo ovih van vremenskih ličnosti. Dali su, izmedju ostalog, trojicu Papa i dvije Kraljice. Porodica o čijem četiristo godina dugom trajanju govore mnoge knjige. Jedne sam se dočepao i ja. Ta, možemo reći, dinastija, ostavila nam je memorandum ljepote. Kozimo I je ipak najzaslužniji , za sjaj Firence. Stvorio je Kneževinu, ali ono što ga odvaja od drugih je mecenstvo nad tri umjetničke planete Mikelandjelo, Leonardo, Botičeli. Takvo sazveždje se nalazi samo iznad Firence. Kozimovo! Najveći dio remek djela čuva se u galerijama Pitti i Uffizi. Svojevremeno grad država, kolijevka italijanske renesanse, čedo UNESKO, neodoljive arhitekture, mode, obrazovanja, muzike, kuhinje, predstavlja mjesto odakle treba početi osvajanje ljepote ili staviti tačku na to poglavlje. Izbor je lični, ali jedno je sigurno da poslije Firence više nijeste isti. Ako se preskoči, ostaje praznina koja se ne osjeća, ali uvijek nešto žulja, a ne znate što! Posljedice su velike, a primjera ima mnogo. Pogled na našu političku scenu je dovoljan motiv da bez zadrške krenete u ovaj jedinstveni grad. Pomozite sebi, ako volite sebe. Na trgu Svetog Križa, nalazi se glavna firentinska crkva. Sveti Franjo Asiški, koji ju je osnovao , nije ni slutio da će predstavljati jezgro okupljanja ovog planetarijuma ličnosti. Pod njenim svodom nalazi se oko dvjesta pedeset grobnica i spomenika italijanskih velikana. Zbog toga je pjesnik Ugo Fascolo nazvao Hram italijanske slave. Na Pizza dela Signoria nalazi se najpoznatija galerija na otvorenom, smještena u Loggia dei Lanci, tik uz Pallaco Vecchio. Na mene je najjači utisak ostavilea Čelinijeva bronzana statua Persej sa meduzom. Za Firencu je potrebno mnogo više od mojih dva dana, ali i oni su dovoljni da se može o njoj sanjati. Iz galerije Akademija nas pozdravlja Mikelandjelov David sa onim prodornim pogledom, praćkom preko ramena i šakom koja snažno drži kamen spreman da odleti ka Golijatovoj glavi. Iako srdit, stavio nam je do znanja da smo uvijek dobrodošli. Toskana zove kao nimfa. Sljedeća stanica je rodno mjesto Leonarda. Vinči. Smješteno na brdašcu sa starim kamenim dvorcem i vidikovcem koji puca po Toskani. Na tri kilometra odatle nalazi se njegova rodna kuća u kojoj vam dobrodošlicu poželi sam Leonardo. Na zidu, hologramsi projektovan, priča četrdesetak minuta o sebi i svom više nego interesantnom životu. Domišljato i originalno. Jedan od načina kako od malo napraviti puno. Interesantnu besjedu i nove informacije o ovom gigantu, upotpunilo je vjenčanje dvoje lijepih mladih ljudi, koji su našli da na platou u hladu maslna, započnu svoju novu životnu priču. Njima srećno, a za nas u svom ovom mozaiku ljepote, još jedna kockica. Ljepota propada u prirodi, ali je besmrtna u umjetnosti- Leonardo. Bolje mjesto da malo zastanemo, odmorimo, posložimo utiske ne može biti od dobre banje. Montecatini Terme. Tu je često boravio Pučini u trenucima odmora od bezbrojnih nastupa. Svuda se mogu naći obiljezja koja govore o tome. Podno krošnje i debele ladovine u jednom parku u centru grada nalazi se klupa na kojoj onako opušten, nadje malo vremena i za mene. Nekada Republika, a danas izuzetno šarmantan grad Lucca je naša sljedeća stanica. Sreću smo imali da prisustvujemo karnevalu i paradi muzičkih i maškarastih grupa. Grad je odzvanjao koracima i notama. Greška bi bila da smo ga zaobišli.
Pisa je turističko mjesto, atrakcija i sve se svodi na posjeti krivom tornju i ostalim predivnim objektima koji se nalaze na Campo dei Miracoli. Ono što mnogi zapostave je posjeta samom gradu Pisi koji ima svojih čari. Pojesti sladoled u lokalnoj gelateria može biti ugodjaj. Livorno. Stigosmo sa jadranske na ligursku obalu. Dva lijepa dana, opuštena i sadržajna, provodimo u njemu. Stari grad živi punim plućima, a posebnu draž mu daje luka koja unosi, sebi poznatu dinamiku. Prikupili smo energije za nastavak osvajanja Toskane. Prvi u tom nastavku serijala je San Gimignano, zovu ga Menhetenom Italije, zbog svojih mnogobrojnih tornjeva koji predstavljaju, u svoje vrijeme, znak moći, danas zaštitni znak. Ono što ga čini još osobenim je i jedinstveni sladoled od kozijeg mlijeka, čuveni "Dondoli". Sijena je grad u njenom srcu. Tipičano brdovit i bregovit predio koji je UNESKO prepoznao i zaštitio kao "kulturni pejzaž". U jednom periodu bila je suparnik Firenci u umjetnosti dok ga ona nije stavila pod svoju upravu. Samo jezgro grada čini Katedrala i Piazza del Campo. Viteštvo je bilo važan izraz, a jedan od njih je Palio. Iako traju samo devedeset sekundi, najsurovije su konjičke trke na svijetu. Pobjednik je heroj i uvažen u gradskim krugovima. Sve ovo do sada moglo bi se nazvati flertom, udvaranjem, držanjem za ruku, kratkim poljubcem, ljubavnim zanosom, ali ono što nas je zadesilo je amorova strijela koja ovjekovječava ljubav sa toskanskom ljepotom. Via Lauretana, duga preko dvije stotine kilometara ili kako je neki zovu rimski put, ostavlja bez daha. Pomjera iz kože. Brdašca, bregovi na kojima su zasjeli maleni dvorci, danas mjesta za odmor i degustaciju dobre čašice vina i svih regionalnih delicija. Ako je tačno da postoje dvjestačetrdeset nijansi zelene, onda ovim jedinstvenim predjelom lebde, od tirkizno- smaragdne do svijetlo-pastelne boje, njih dvjesta tri. Pšenična polja, koja se njišu na laganom povjetarcu, daju bezbrojne nijanse. Vinogradi zauzimaju svoje pozicije i u svom natpjevavanu, ne slute da proizvode svoje boje. Sve se ovo dešava u uvalama podno ovih izdignutih kota. Sjesti i isipjati, bez razlike, crno, bijelo ili roze vino toskansko je biti dio te ljepote. Ako bi kojim slučajem iz nekog pravca izašao Gladijator Rasel Krou, mogli bi biti statisti, u predivnim, ali tragičnim scenama njegovog filma. Saznao sam jednu istinu. Pored svih pršuta, sireva, pasta, vina, zaštitni znak Toskane je ipak Čempres! Stameni, Izdržljivi, Uzvišeni, Smjerni, Plemeniti, Dostojanstveni. Nekome zaštitni znak i simbol, nekome teret i muka. Jednom dobrom domaćinu i još boljem čovjeku, gledajući u pejzažoliku daljinu sa čašom vina u ruci, predložih da ukoliko se odluči da smlati sve te odvratne čemprese slobodno neka mi se javi jer znam dobru ekipu za to. Imaju veliko iskustvo. Nije ni slutio odakle dolazim. Osjetio sam pogled po mom profilu, nimalo bezazlen. Sreća što sam kupio nekoliko flaša vina i okrenuo priču na drugu temu, jer bih završio kao naši čempresi. Na ovom putu smo susretali toskanske bisere Asciano, Montepulcano do jezera Trasimeno, a onda okret prema Arezzo i Ferrara. Ljepota koja nas je opila i savladala, svih ovih dana, natjerala nas je da samo ovlaš dodirnemo ova dva grada, ništa manje interesantnija od ostalih. Valjda je mislila da nam je previše. Možda je bila u pravu. Put kroz Toskanu je priveden kraju. Ostavio je dubok trag u svakom pogledu. Utisci koje nosimo, dugo ćemo slagati, listati i čuvati. Svako treba da napravi svoju rutu i ne oslanjati se na iskustvo drugog. Gdje god da okrenete, greške nema, a taj utisak i doživljaj je onda samo vaš. Toliko je zahvalna i sadržajna, da i oni koji je posjećuju, nekoliko puta, nalaze je iznova novu i poletnu.
I opet na našoj početnoj poziciji. Bar. Dobri stari Bar. Ono što me veseli je da se i on nametnuo kao destinacija turistima i mnogim drugima. Postao je kruzing luka zahvaljujući vizionarima, a sada misionarima koji preduzetno i agilno dovode značajan broj globtrotera. Ono što me čini radoznalim je kako se osjećaju u ovom našem gradu sa okolinom. Da li neka anketa, pokrenuta od odgovornih, ima taj odgovor. Ono u što sam siguran je da lokaliteti poput Prečiste krajinske, Ratca, Haj-Nehaja, Trikonhosa, okolnoih kanjona i mnogih drugih, bili bi mnogo bolje valorizovani u sretnim i kulturnijim sredinama, nego ovi naši, a ovim putnicima namjernicima upotpunili sliku o gradu u koji dolaze. Svaki od njih ima svoju ubjedljivu priču koja bi pobudila maštu. Da li ima ko viziju ili misiju da ih valorizuje ili ćemo tudjim izmišljotinama ustupati prostor i sve više vjerovati. Obaveza nam je da proširimo vidike i da se oslobodimo predrasuda! (Kad bi ljudi više brinuli kako izgledaju iznutra nego spolja, svijet bi bio ljepše mjesto za stanovanje. Ljepota počinje onog trenutka kada odlučite da budete ono što jeste.)- Koko Šanel
