Piše: Čedo Ratković
Postoje događaji i ljudi koje istorija nepravedno potisne u zaborav. Tako je danas malo onih koji znaju za UNRU (UNRRA) i KER (CARE), dvije humanitarne organizacije koje su nakon Drugog svjetskog rata spasile milione ljudi od gladi i bolesti u Jugoslaviji i drugim evropskim i azijskim zemljama. Iako je od tada prošlo više od 75 godina, njihova pomoć ostavila je neizbrisiv trag u životima čitavih generacija.
UNRA, odnosno Uprava Ujedinjenih nacija za pomoć i obnovu, djelovala je u Jugoslaviji od 1945. do 1948. godine. U tom periodu dopremila je ogromne količine hrane, lijekova, medicinske opreme, industrijskih mašina i saobraćajnih sredstava. Ostala je upamćena po mlijeku u prahu i jajima u prahu, koja su u narodu bila poznata kao „Trumanova jaja“, ali i po brašnu, pirinču, pasulju, grašku, konzervisanoj hrani i sredstvima za ličnu higijenu. Stizali su i prvi rendgen aparati, penicilin, više od 10.000 kamiona, moderne lokomotive, željeznički vagoni i druga oprema neophodna za obnovu zemlje. Poseban značaj imao je pesticid DDT, koji je pomogao u suzbijanju malarije, tada veoma rasprostranjene bolesti na Balkanu, posebno u Baru.
KER (CARE) osnovan je u Sjedinjenim Američkim Državama s ciljem da pomogne izgladnjelom stanovništvu Evrope. Njihovi paketi sa hranom i higijenskim sredstvima stizali su u hiljade domova, a naročito velika pomoć pružena je nakon 1950. godine, u vrijeme teške ekonomske krize u Jugoslaviji poslije sukoba Tita i Staljina.
Sve ovo za mene nije samo istorijska činjenica, već dio ličnog sjećanja. Kao dijete osjetio sam poslijeratnu nemaštinu i dobro znam koliko je ta pomoć značila običnim ljudima. Nikada neću zaboraviti pakete sa konzerviranim mesom, ribom, voćem i čokoladom vrhunskog kvaliteta. Posebno su mi ostale u sjećanju konzervisana panceta i govedina u paradajz sosu sa suvim grožđem. U školi smo redovno dobijali mlijeko i jaja u prahu. Za mnogu djecu to je bio jedini siguran obrok u danu. Zahvaljujući toj pomoći, milioni djece spašeni su od gladi, neuhranjenosti i brojnih bolesti.
Istovremeno, živjeli smo u vremenu velikog entuzijazma. Zemlja se obnavljala, omladina je odlazila na radne akcije, a vjerovalo se u izgradnju boljeg društva. Gajilo se snažno divljenje prema Sovjetskom Savezu i Staljinu, dok je propaganda Zapad i Ameriku predstavljala kao neprijatelje. Ipak, postojala je jedna životna ironija koju je narod najbolje opisao riječima: „Srcem prema Moskvi, a stomakom prema Vašingtonu.“ Dok je ideologija gledala na istok, hrana koja je spasavala živote stizala je sa zapada.
Ovo nije tekst o politici, već o zahvalnosti. Dobročinstvo ne bi smjelo da ima ideološke granice, niti bi istorija smjela da zaboravi one koji su u najtežim trenucima pružili ruku pomoći. Ako moje sjećanje doprinese da se istina sačuva i prenese mlađim generacijama, onda je ispunilo svoju svrhu. Jer narod koji zaboravi dobro koje mu je učinjeno, rizikuje da izgubi i vlastito sjećanje na čovječnost.
