Stav: Šta nas čeka ove jeseni?
Jedna od bitnijih rečenica u životima svih sinova, pa i kćeri. Mada je, čini se, ipak važnije da nasljednik jede, dok je kćerka svakako „tuđa sreća“...
E, u takvom društvu, gdje je najvažnije da nijesi preskočio jelo, zanimljivo je pogledati šta nas čeka ove jeseni.
U zemlji u kojoj su među najvećim biznismenima oni koji prodaju hranu, u kojoj mali trgovac gotovo da više i ne postoji, a giga-mega lanci preuzimaju tržište, predstojeća poskupljenja nijesu baš nevažna stvar.
U tim velikim lancima za (pre)prodaju hrane uglavnom radi srednjoškolski kadar, a ima i onih sa osnovnom školom.
I sada zamislite da plate moraju da porastu sa 600 na 1.000, odnosno 1.200 eura.
Odakle će trgovci hranom i kućnim potrepštinama obezbijediti taj dodatni novac za plate?
Ako u velikim trgovinskim lancima radi oko 10.000 ljudi, a prosječni trošak po zaposlenom poraste za nekih 500 eura, govorimo o približno 5 miliona eura dodatnog troška svakog mjeseca.
Pet miliona mjesečno.
I šta onda?
Ništa.
Poskupljenja kreću.
Ali ne moraju da čekaju januar.
Naprotiv.
Mnogo je logičnije da trgovinski lanci dio tog budućeg troška počnu da ugrađuju u cijene već u oktobru, novembru i decembru. Malo po malo. Proizvod po proizvod. Neprimjetno.
Tako se do januara napravi prostor da nagli skok troškova plata bude manje bolan.
Drugim riječima, povećanje plata stiže u januaru, ali bi povećanje cijena moglo početi mnogo ranije.
I zato bi oktobar, novembar i decembar mogli biti tri prilično „gladna“ mjeseca.
Ne zato što neće biti novca.
Nego zato što će se dio novca koji tek treba da dođe već unaprijed preliti u cijene.
A onda dolazi januar.
Plate rastu.
Svi zadovoljni.
Vlada kaže da je povećala standard građana.
Radnik vidi veću platu.
Trgovac je već dio dodatnog troška ugradio u cijene.
A građanin, kada plati račun u prodavnici, polako počinje da shvata da 1.000 eura nije isto što i 1.000 eura.
Jer plata vrijedi onoliko koliko za nju možeš kupiti.
I tu dolazimo do države.
Ako država zbog promjena u sistemu zarada ostane bez dijela prihoda, moraće taj novac odnekud da nadomjesti. PDV je vezan za potrošnju, akcize su tu, a gorivo je uvijek najjednostavnije mjesto za dodatno punjenje budžeta.
Pa onda poskupi gorivo.
Poskupi transport.
Poskupi roba.
I opet smo na početku.
Začarani krug poskupljenja i "povećanja plata"
Hrana.
Industrije gotovo da nemamo. Turizam nam je jedna od glavnih ekonomskih osovina. Potrošnja je ogromni dio priče. PDV i akcize pune budžet.
I zato nije nevažno šta će se dešavati sa cijenama.
Hoće li ovo biti populizam?
Hoće li biti inflacije?
Hoće li gorivo polako, ali sigurno, postati najskuplje u regionu?
Vidjećemo.
Ali ono što ćemo sigurno gledati jeste kako se od oktobra do januara mijenja odnos plata i cijena.
Sreća od povećanja plata dolazi u januaru.
Račun za tu sreću možda počne da stiže već u oktobru.
A onda će doći izbori, pa će svi pričati o većim platama.
A do naredne Nove godine možda ćemo već zaboraviti koliko je tih plata zaista ostalo u našim džepovima.
Samo će majka i dalje pitati:
„Jesi li što (iz)ijo, sine?“
P.S. Ovo je samo jedno od razmišljanja koje sam uz pomoć mog prijatelja Čatija stavio na papir. I molim vas , nemojte mi odgovarati pričom o DPSu i krizi iz devedesetih, osjetio sam ih dobro.
