
Piše: Čedo Ratković
Pivski manastir prvi put posjetio sam 1965. godine...
Manastir Uspenija Presvete Bogorodice, poznatiji kao Pivski manastir, danas se nalazi na obali Pivskog jezera, nedaleko od Plužina.
Podignut je u XVI vijeku, između 1573. i 1586. godine, kao zadužbina mitropolita Savatija Sokolovića.
Prvobitno je izgrađen pored vrela Sinjac, poznatog i kao Pivsko oko. Rijeka Piva nastajala je spajanjem voda ovog snažnog kraškog vrela i rijeke Komarnice.
Zbog izgradnje hidroelektrane i stvaranja Pivskog jezera, manastir je morao biti izmješten. Taj izuzetno složen konzervatorski poduhvat trajao je od 1970. do 1982. godine, punih trinaest godina.
Svaki kamen manastira pažljivo je numerisan, demontiran i prenesen na novu lokaciju, gdje je ponovo ugrađen na svoje prvobitno mjesto u građevini.
Ipak, najteži i po mnogo čemu jedinstven dio ovog poduhvata bilo je skidanje, zaštita, skladištenje, prenos i ponovno postavljanje čak 1.260 m² dragocjenog freskopisa.
Imao sam sreću da Pivski manastir prvi put posjetim 1965. godine. Na mene je ostavio snažan i nezaboravan utisak, ne samo zbog svojih starih fresaka već i zbog izuzetnog prirodnog ambijenta.
Posebno su mi u sjećanju ostali neposredna blizina snažnog kraškog vrela, žalosne vrbe i bujno rastinje koje je okruživalo manastir.
Drugi put sam ga posjetio 1970. godine, upravo u vrijeme kada je njegova sudbina već bila određena i kada su započinjale pripreme za izmještanje.
Upravo me je sjećanje na tu posjetu podstaklo da otrgnem od zaborava jednog skromnog Baranina, čovjeka koji je dao nemjerljiv doprinos uspješnom preseljenju Pivskog manastira i spasavanju njegovog dragocjenog živopisa.
Naime, te davne 1970. godine, u Pivskom manastiru sreo sam Dušana Brajovića, Baranina kojeg sam poznavao odranije.
Dušan Brajović (1933–2003) bio je prvi školovani konzervator u Crnoj Gori.
Školovao se u prestižnom Saveznom institutu za zaštitu spomenika kulture.
Bio je istinski zaljubljenik u freskoslikarstvo i jedan od prvih stručnjaka angažovanih na velikom projektu spasavanja i prenošenja pivskog živopisa.
Njegov doprinos ovom izuzetnom poduhvatu, koji je trajao trinaest godina i obuhvatio prenos čitavog manastira i njegovih 1.260 m² fresaka, bio je ogroman.
Porodica Dušana Brajovića potiče iz barskog naselja Polje, gdje je i sam Dušan proveo djetinjstvo.
Ove redove pišem kao skromno sjećanje na jednog tihog, obrazovanog i predanog Baranina, čovjeka koji je svojim znanjem i radom učestvovao u očuvanju jednog od najdragocjenijih spomenika naše kulturne baštine.
Nažalost, njegovo ime danas se rijetko pominje, iako njegov doprinos zaslužuje da bude trajno zapamćen.



















